Budući da smo mi ljudi po istočnome grijehu sami sebe izgurali iz Raja, Krist, utjelovljeni Bog, ostvario nam je povratak i pristup u tu milinu.
Nije to morao! Htio je, jer nas voli. S obzirom na to da se draž Božjega Kraljevstva sada ne može doživjeti u punini, Isus se koristio raznim slikama, pričama, prispodobama, opisima, …, samo da bismo se mi u slobodi opredijelili za Kraljevstvo Božje, te pošli putem Raja. Isusu je stalo do toga da ga se ozbiljno shvati, jer je ono mjesto mira, radosti, sreće, odsutnost bilo koje bóli i zla. Promaši li taj put, čovjek bi za trajno prokockao život, jer reprize nema.
Da bi stvorio ozbiljnu i živu sliku o stvari, Isus se (kako nam donosi današnji odlomak evanđelja) koristi prispodobom o ovčinjaku i pastiru – prizor koji je u ono vrijeme bila česta pojava na njihovim poljima. Bliskost sa tom slikom rađa u ljudima veću motivaciju za razumijevanje bîti o kojoj Isus govori. Pazimo: Isusove namjere ovdje nisu omalovažavajuće time da bi nas naz(i)vao nerazumnim ovcama (iako bi na to imao potpuno pravo). Već u prvoj rečenici ovoga odlomka evanđelja Isus kaže da ima više onih koji žele ući u ovčinjak, ali da svi ne ulaze na istome mjestu. Neki preskaču, dok drugi uredno ulaze kroz vrata. Ovo nam kazuje da su ljudi željni Raja (“ovčinjaka”), no ne žele svi ući na ispravan način. Onaj koji “negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik” (Iv 10,1). To bi značilo da mu ondje nije mjesto, da mu namjere nisu dobre, te da će kad-tad izići ili biti izbačen. Ne može se, dakle, u Raj (“ovčinjak”) ući na krivi način. Iz ovoga se dade zaključiti da mnogi ljudi žele posjedovati dobro, uzeti ono dobro koje je u ovčinjaku, ali im to ne pripada, jer nisu odabrali pravi put do preuzimanja onoga što ovčinjak nudi. Da su se drugačije postavili, bilo bi njihovo. Ipak, ovako nije.
Kroz ovozemaljski život susrećemo mnoge dobre ljude, čak i plemenite, poštene, moralne, iskrene, dobronamjerne, marljive, ljubazne… Uspoređujući ih s nekim, tobože, “vjernicima” rekli bismo za njih da su bolji ljudi od onih koji idu (koračaju) u crkvu. Mnogi, dakle, hoće u “ovčinjak”, hoće u Raj, ali im način ulaska nije ispravan, a time i neće u njemu biti. To bi značilo da ima onih koji bi htjeli mimo Boga uči ondje gdje “ni tuge, ni bóli, ni jauka nema” (Otk 21,4) (u “ovčinjak”, u Raj). U prijevodu: nije dovoljno biti samo dobar čovjek! Isus nas ne poziva da budemo samo moralni, kulturni, fini, …, a pobožni ne! On je “vrata ovcama” (Iv 10,9). Potreban je duhovni život, nužan je “prolazak kroz Njega”. Živeći moralno, kulturno, pošteno, marljivo, dobronamjerno, …, slušajući Božji glas u savjesti, bit će vrednovano za one koji nisu upoznali Krista (vidi Lk 12,48). To važi za one koje žive u zabiti svijeta, gdje evanđelje još nije naviješteno. Ali, nama Ga je dano upoznati, pa se s pravom od nas i više ište (vidi isto). To ne znači da je stajanje u crkvi dovoljno za ulazak u “ovčinjak”, u Kraljevstvo Božje.
S pravom je netko zapazio da stajanje u crkvi ne čini nikoga vjernikom, jer da je tako onda bismo i stajanjem u garaži mogli postati Mercedes (Šandor Vizi). Što nam je, dakle, činiti? “Kroza me tko uđe, spasit će se” (Iv 10,9) – veli Isus. Proživjeti Kristova načela u ovozemaljskom životu jest prolazak kroz Njega. Isus je “vrata u ovčinjaku” ne samo time što je za nas podnio muku, smrt i uskrsnuće, već i time što nam je ostavio put kojim nam je ići, dao nam je i gdje “pašu nalaziti” (euharistija), jer On je došao da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10,10). On je taj Dobri Pastir koji nas čuva, brani i vodi. Naše je samo ne oglušiti se na Pastirov glas, dati se voditi, biti u poniznosti poslušan Njegovom vodstvu i uživati. Ne trebamo “izmišljati toplu vodu” ili biti mudriji od učitelja da bismo u Vječnosti bili u punini dobra. Do te mjere smo uzljubljeni i pomilovani! Predivno! To nije nikakav omalovažavajući način života (kao da mi ne znamo misliti svojom glavom), već je to jedini ispravni put koji krijepi našu dušu (vidi Ps 23,1). To je put koji nas spašava “od naraštaja ovog opakog!” (Dj 2,36) i daje Život Vječni. Amen.
vlč. dr. Marinko Stantić
