Slavimo svetkovinu Tijelova. Svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove pod prilikama kruha i vina.
Time želimo kazati vjerujemo u Boga koji se daruje kao hrana našoj duhovnoj gladi. Kao iznimna snaga na našem zemaljskom hodu. Bog je svoje tijelo i krv, čitavo svoje biće sakrio je pod vidljivu priliku našega kruha i vina. Sin vječnog Oca postao je najprije čovjek a onda kruh posvetilišta. To je put našega Boga do našega srca, do duše čovjeka da joj osigura Božji život. Došao je ponuditi kruh od kojega se ne umire. „Ja sam kruh koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“ Taj kruh od kojeg se zauvijek živi zauvijek nam je ostavio u svetoj pričesti. S tim kruhom započinjemo svoj vječni život već sad ovdje i pripremamo se za nebo.
Kad mi katolici slavimo otajstva svoje vjere, kao što to činimo danas, onda to ne slavimo na način da se prisjećamo nekih događaja koji su se jednom dogodili i ništa više. Bilo pa prošlo. Mi trajno slavimo, a slaviti znači u nečemu aktivno sudjelovati a ne biti tek puki promatrač sa strane. Slavimo ne prošlost već prije sadašnjost je Bog je s nama. Veličanstvena djela Božja tiču se mene i moga života izbliza, sada i ovdje.
Stojeći danas pred tajnom Euharistije otvaramo se Bogu da preko nas oblikuje lice zemlje. U prilikama otajstva Euharistije naš ljudski razum otkriva svu svoju bespomoćnost i ograničenost svu svoju malenost i nedostatnost.
Ali isto tako Euharistija je za svakoga od nas najveći dar i najveće čudo. Po Euharistiji nam Isus daje samog sebe. Postajemo jedno s Onim koji ima život. Pobožanstvenjuje nas i uvodi u život Presvetog trojstva. U euharistiji primamo lijek besmrtnosti. Pred tim darom ne možemo ostati ravnodušni ni slijepi, ni gluhi. Dobro znamo da ne bi bilo dobro zaobići dar života a prikloniti se raspucanim zemaljskim zdencima koji niti vodu imaju niti našu životnu žeđ mogu ugasiti.
Nažalost nama kao da su puno važnije naše sitne ovozemaljske radosti, nego preobilje nebeske radosti koja nas čeka na dohvatu ruke, samo je treba uzeti. I onda nakon svih zemaljskih bespuća i stranputica nađemo se pred zidom. Kad ovozemaljski kruh nam izmiče iz ruku postajemo svjesni svoje neostvarenosti, svoje prolaznosti. Ostadoše i kuće i vile, automobili i bankovni računi, markirani brandovi, polja, plastenici, vinogradi i maslinici. Sve što je propadljivo ostaje da propadne jer nije od vječnosti. No nama kršćanima na vječnost nam valja pomišljati, a mi nespremni kao da nikako nismo spremi za to otajstveno i sveto? «Bezumniče još noćas će se zaiskati tvoja duša…. A kruh zemaljski što si ga grčevito grabio i skupljao čiji će biti jesi ga se nasitio ili ti i on pobježe iz ruku.
Imajmo na pameti da svako svjesno, namjerno i dobrovoljno zanemarivanje dara Euharistije u sv. misi vodi nepovratno u duhovnu propast, u duhovnu ruševinu i životnu razvalinu. Biti kršćanin a ne imati udjela u svetoj Euharistiji po njoj ne živjeti znači biti smiješan i neozbiljan. Zavaravati samog sebe, zatvarati oči pred životnom stvarnošću, vrtjeti se neprestano u istom krugu života, u kružnom toku, umjesto hoditi naprijed. Zar mislimo da smo sami sebe stvorili, život darovali i nitko mi drugi ne treba. Umišljena ljudska oholost koja misli li da joj neće biti kraja uvijek vodi u propast i uništenje. Stoga su daleko od Kristove volje oni koji se nazivaju ili za sebe kažu da su kršćani a ne sudjeluju u Euharistiji i ne primaju tijela njegova, pa kako će od nje i po njoj živjeti kad je u životu . To je znak duboke krize i nedostatka vjere.
Kao dionici euharistije pretvaramo se u ono što blagujemo. Pozvani smo biti euharistija, kruh koji se lomi za svijet i u svijetu u kojem nas je Božja providnost postavila. Nemoguće je euharistiju slaviti na ispravan način ako mi kao vjernici kad prijeđem prag svojih crkvi u svojim redovitim životnim trenutcima u svojoj obitelji, na svom radnom mjestu, u društvu ne živimo euharistijski već naprotiv živimo sve suprotno euharistiji. Takav način života nije kruh koji se lomi za drugoga već je drugi kruh propasti čiji život se razlama i mrvi iskorištavajući ga za svoje sebeljubne probitke i užitke.
Ako se dopustimo zahvatiti euharistijom, tada mijenjamo ovaj jalovi bezdušni svijet. Ne mi nego Krist u nama, s nama i po nama. Tada ovo naše ljudskim očima gledano malo i neznatno, bezvrijedno postaje mnogo, postaje blagoslovljeno. Dok slavimo Euharistiju dajmo se zahvatiti i Njegovom ljubavlju biti nošeni. Ako to ne možemo zbog slabosti i grijeha krenimo na put pokore po sakramentu sv. ispovijedi, kako bi u punini mogli sudjelovati u žrtvi Euharistije. Isus nas želi potaknuti na živu vjeru u svoju živu prisutnost u Euharistiji pod prilikama kruha i vina. Podsjeća nas da je ta prisutnost stvarna, realna, trajna a ne simbolična kako to neki misle. Možemo ga gledati i vidjeti jedino očima vjere pod prilikama posvećenog kruha i vina. Jer za vrijeme svake sv. mise uprizoruje se drama našeg otkupljenja: muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Onaj koji blaguje tijelo Gospodinovo ima život, ima blagoslov ima sve.
Isus nam daje svoje ljubljeno tijelo i krv za duhovnu hranu i piće. Isus je ustanovio euharistiju dan prije svoje muke, smrti i uskrsnuća. Uzimajući i dajući kruh i vino, Isus govori apostolima „Ovo je moje tijelo. Ovo je moja krv“, dajući im do znanja da kruh koji im daje za jelo, uistinu jest njegovo Tijelo, a vino koje im daje za piće, njegova Krv a ne neki puki simbol. „Ako ne jedete tijela Sina čovječjega nemate života u sebi. Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko“, neprevarljivo, ne poput hrane i pića zemaljskih, propadljivih. Na koncu dobro upamtimo jeli mi i najkvalitetniji kruh na ovoj zemlji, jednog dana ćemo umrijeti, ali ako budemo s dostojanstvom jeli manu s neba, pravo Tijelo Isusa Krista, naš život u kojem će biti prisutan Isus, izgledat će već sada preobraženo, a u smrti će doživjeti potpunu preobrazbu i vječnu proslavu. Tako neka bude. Amen!
don Damir Bistrić