Retorika – govorništvo
U teologiji je nekada postojao predmet retorika ili govorništvo. On je bio važna teološka disciplina, koja je davala zaokružen pogled na govorništvo ili stil formiranja govora. Danas je u teologiji govorništvo vezano uz homiletiku, predmet koji pruža mogućnost za vježbanje i stvaranje homilije (propovijedi) upućene vjerničkom puku. Govorništvo je širi pojam od homiletike, jer obuhvaća svaki mogući govor, nastup u širokom smislu riječi, dok se homilija odnosi samo na propovijed zasnovanu na biblijskim tekstovima ili Službi riječi određenog dana, ili vezano uz neku svetkovinu, ili pak spomendan nekog sveca ili mučenika iz povijesti Katoličke crkve.
Isus i govorništvo
Isus je bio duboko svjestan da pred sobom ima širok sloj ljudi, da treba biti jasan i vrlo direktan u svojim govorima. Među ljudima kojima je upućivao svoje govore bilo je sasvim priprostih ljudi, intelektualaca i ljudi raznih profila i zanimanja. U masama koje su ga rado slušale bilo je Židova, Samarijanaca, rimskih vojnika, onih koji su živjeli po semitskim tradicijama i običajima, monoteista (jednobožaca) i pogana koji su većinom bili rimski politeisti (mnogobošci). Dakako, trebalo je biti mudar i znati kako na razuman, jednostavan i snažan način govorom doprijeti do duše, srca i savjesti šarolikog slušateljstva. A kada se tome doda i činjenica da je veliki broj slušatelja bio sasvim priprost, bez šire naobrazbe (obični ribari, carinici), Isus je imao zahtjevnu zadaću – kako postati uspješan i atraktivan govornik.
Prispodobe
Prispodobe su događaji iz svakodnevnog života koje, izrečene u Isusovu govoru i govorništvu, imaju veću dimenziju od svakodnevne stvarnosti. One su samo temelj da bi se slušatelj ili čitatelj mogao vinuti u duhovni svijet duhovnog značenja, svijet onostranosti i vječnog života. Prispodobe su na neki način stvarna podloga za izricanje Božjih otkupiteljskih planova s čovjekom i čovječanstvom. Ponekad je takav govor bio pomalo nejasan onima koji nisu bili iz semitskog kulturnog miljea. Jer se sasvim drugačije živjelo u semitskom okruženju, od onoga rimskog, zapadnjačkog stila života. Iako je Isus naviještao vrlo jednostavno, mnogi ga nisu razumjeli. Među njima su bili i apostoli, kojima je, kako svjedoče četiri evanđelista, i drugi put znao tumačiti prispodobe nasamo.
Isus – čovjek prirode koja govori o Bogu
Mi često ili barem ponekad boravimo u prirodi. Priroda je još uvijek za nas velik misterij, velika tajna koju promatramo, ali ne analiziramo kao Božje djelo. Za Isusa je priroda bila znak otkrivanja govora o Bogu i znak njegove duboke prisutnosti. Ribari, njegov veći dio apostola, lovili su ribu, ribarili. To je njihov zanat, njihova životna preokupacija. Ali, ti isti priprosti ribari mogu po Duhu Svetom postati ribari ljudi, apostoli, misionari. Vinograd, trs, čokot, mladica za Isusa nije samo izvor za stvaranje grožđa. Vinograd je slika Božjeg kraljevstva, kao i radnici u vinogradu. Za Isusa postoje dobro vino i loše vino, koje zove vinjaga. Priroda govori, poručuje, sama po sebi stvara aluzije na nešto drugo, aludira na duhovno gibanje u čovjeku i svijetu. Mi zapadnjaci previše smo skloni osobnom mudrovanju, bez motiva u prirodi, razumu i racionalnim razmišljanjima, filozofiji različitih korijena i raznih filozofskih pokreta. A život je često ili gotovo uvijek mnogo jednostavniji. U prirodi imamo odgovore na sve vezano uz vjeru u Boga. Zrno koje pada na plodno tlo, umire, mijenja se i izrasta u novu stabljiku. Za Isusa je to predivna slika uskrsnuća. Promjena jednog načina života u drugi način postojanja. Isus je vrlo rijetko govorio u sinagogama i zatvorenim prostorijama, predavaonicama. Narodu je najčešće govorio u prirodi, u svako doba dana. Stoji u lađi i propovijeda mnoštvu ljudi okupljenu na obali Genezaretskog jezera. Čak moli u prirodi, na samotnim mjestima. U prirodi „ispovijeda“ grješnicu koju su zatekli u preljubu i žele je kamenovati. Oprašta joj grijehe, a kamenovateljima poručuje: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.“ Umnaža hranu, kruh i ribe u prirodi, da nahrani mnoštvo. Pokazuje da se Euharistija može dogoditi u prirodi. Nakon šetnje s dvojicom apostola u Emaus, u sasvim običnoj kući lomi kruh, slavi Euharistiju i poslije lomljenja kruha, pričesti, nestaje. Samo nekoliko scena govora i čuda nastalo je u zatvorenim prostorima. To su čuda nad nekim bolesnicima u kući, nad umrlima, čudo na svadbi u Kani Galilejskoj. Ljudi u naše vrijeme znaju pitati: „Mogu li moliti u prirodi? Smijem li moliti u prirodi, dok nešto radim?“ Dakako da možete i smijete. Nisu samo katedralni, crkveni, zatvoreni samostanski prostori i kapele mjesta za molitvu i duhovna razmatranja. Duhovna meditacija i razmatranje može biti na morskoj obali, u promatranju mora i valovlja. Može biti na obroncima planina. Mogli bismo biti, poput Isusa, više ljudi prirode, jer priroda bogato govori o Bogu, čovjeku, sadašnjosti i vječnom životu.
Nekoliko fantastičnih prispodoba, parabola ili usporedaba
Usahla smokva
Apostoli su, hodajući s Isusom, opazili jednu usahlu smokvu i odmah donijeli odluku kako bi je trebalo što prije posjeći. Isus, za razliku od apostola, usahloj smokvi daje priliku pa kaže kako bi je bilo dobro okopati, pognojiti, obrezati i ostaviti još godinu dana. Na toj smokvi Isus upućuje na strpljenje. Strpljenje i njegovanje smokve kao nužnost za mogući oporavak.
Kvasac i tijesto
Prispodobom o kvascu i tijestu Isus pokazuje bit Kraljevstva Božjeg, Božje vladavine ili, rečeno rječnikom našega vremena, Božjega ozračja, Božjega ambijenta. Svatko od nas želi živjeti u Božjem ambijentu. Zato je prispodoba o kvascu i tijestu odlična usporedba s rastom i stvaranjem Božjeg ambijenta. Kao što kvasac utječe na rast tijesta, tako i produhovljeni osobni kršćanski život pojedinca treba na svim razinama duhovnosti i ljudskog djelovanja oplemeniti čovjeka i ambijent u kojemu živi.
Gorušičino zrno
Gorušica je jedno od najmanjih zrna jednogodišnje biljke koja u semitskim krajevima naraste u jednoj godini do tri metra visine. Svako sjeme gorušice koje padne na zemlju opet postaje novo stablo. Znači da se gorušica širi i množi sama od sebe. Pod usporedbom Kraljevstva Božjega i gorušice Isus misli na dobro koje činimo. Učinjeno dobro brzo raste i daje plodove kao i gorušica. Čovjek kršćanin, katolik, pozvan je činiti dobro i pritom biti svjestan da stvara novi i bolji ambijent Božjega društva, Božjega duhovnog ozračja.
Prispodoba o milosrdnom ocu i dvojici sinova
Oproštenje se događa na otvorenom. Otac prilazi i grli izgubljenog sina koji se vratio u očinsku kuću. Milosrđe je plod susreta, vraćanja u očinsku kuću, plod želje za promjenom na bolje i milosrđa onih koji u Božje ime daju tu priliku, tu mogućnost.
Prispodobe su svevremenski govor
Kada kažemo da su prispodobe svevremenski govor mislimo na to da nijedna Isusova prispodoba izrečena i zapisana u evanđeljima nije samo za jednu generaciju ljudi nego za sve generacije vjernika danas i u budućnosti. Možda su neke prispodobe prividno postale nejasne, tajnovite, ali su i danas aktualne. Takve prispodobe treba znati primijeniti u novim okolnostima života u kojima živimo, mičemo se i jesmo. Od mnoštva Isusovih prispodoba kada je u pitanju ljudski moralni život, i danas su sve vrlo aktualne. „Široka i uska vrata“, „Ja sam Put, Istina i Život“, „Uzmite jaram moj na sebe i budite krotka i ponizna srca“. Jaram, bilo za volove bilo za krave, nije lagan. Jaram kršćanskog života – stvarati kršćansko ozračje ondje gdje živimo – nije lak. Jer, današnji je način života sasvim drugačiji i vrlo često suprotan evanđeoskom duhu. Nažalost, nisu na cijeni skromnost, duhovnost, poniznost, strpljivost, milosrđe, praštanje, uzimanje križa i nošenje križa. A to je duh i srž Isusovih poruka, koje su svevremenske i imaju trajnu vrijednost. Ostale su kao orijentiri i ideali koji su i dalje snažni motivi, ako netko doista želi biti sretan, zadovoljan i uspješan Isusov apostol.
vlč. Vladimir Trkmić
