Važne životne teme traže ozbiljnost i jasnost. Sve što je neozbiljno nije vrijedno pažnje, pozornost a kamo li čega drugoga. Biti s Kristom sa svojim Gospodinom nama vjernicima je bitno i neophodno.
Dvanaestorica slijede Isusa od mjesta do mjesta, gledaju tolika djela koja čovjek ne može ni protumačiti ni shvatiti. Svaki dan su u doticaju sa svetim. Svaki dan kušaju čuda koja je Bog pripravio onima koje ljubi. Gledaju već nebeske stvarnosti no ne vide pored zdravih očiju ono što je ispred njih. Sebe već zamišljaju kao neke koji su važni. Daju si za pravo toliko toga. Raste im njihova oholost jer su željni vlasti. Više nisu oni koji su bili priprosti, neuki ribari, ratari, drvodjelci. Uz Krista oni su sebe postavili već u povlaštene aristokrate. Zato ih Krist pita: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ Nije Isus radoznao što to ljudi misle o njemu. On ne treba ljudskog mišljenja. On ne treba paušalne procjene onih koji do podne mrze sebe a od podne cijeli svijet. Njegovo pitanje postavljeno učenicima je da otvoreno mu priznaju što oni misle o njemu. Koji je njihov stav i očekivanja od njega. Da napokon započne djelo koje gledaju. Da Kraljevstvo Božje koje propovijeda zablista u njihovim životima. Da se oslobode svih ljudskih ograničenja. Svih prizemnih prolaznih želja i da otpočne milost djelovati u njima.
Ovo današnje pitanje odzvanja u našim ušima. Nama se postavlja isto pitanje. Možda smo mislili da će sa bezbožnim komunizmom i boljševizmom prestati preispitivanje povijesnog Isusa. No i danas je Krist kamen spoticanja. Nema sustava koji mu je naklonjen. I bolje da je tako. Svatko si uzima za pravo tumačiti njegov život. Toliki misle kako je bitno ogoliti ga od njegova Božanstva kako bi onda bio blizak ljudima. Smeta im Bog. Do neki dan su ga povijesno željeli negirati da je postojao a danas negiraju njegovo Božanstvo. Doista je vrijeme plodonosno nije nam potrebno biti zabrinut zbog toga što će netko govoriti o Bogu Isusu Kristu negativno, posprdno. Ironijom i sarkazmom. Pa to imamo i u Crkvi. Toliki koji se služe svetinjama ne vjeruju u Boga ali zato mešetare s njim kako im odgovara imaju dobro uhljebljenje.
Ezekijelovo proroštvo je dana s tako jako jer današnji pastiri pasu sebe a ne povjereno im stado. (usp. Ez 34 1-13) Žalosno je da vjernici stavljaju svoju vjeru na provjeru novinskim člancima, beletristici, ateistima, ateističkim teolozima. Nove religije prosječnih piskarala koje kreiraju i izvrću mišljenje o Bogu o Crkvi poslani su današnjem vremenu da se svi mi iskristaliziramo. Nitko ne može do Boga bez žive vjere. Bez ponizne usrdne molitve. Samo se pred Bogom kleči. Kršćanin koji ne kleči pred Bogom ne zadobiva milosti. Priznati se svom Bogu vjeran otvara sve mogućnosti. Tada i sve što je nemoguće postaje moguće. Kršćani su kroz malo vremena pokupili sve smeće i prihvatili to bezvrijedno za svoju vjeru jer oni su kao moderni. Oni imaju svoje osobne stavove tko je Isus Krist i što njegova Crkve treba. Njima treba Isus koji je šećerna vodica. Šećerna vuna. On je tako divan. Ali nemaju pojama tko je to evanđeoski Isus Krist. Neki kažu da je ovo i ono neki od ovih neki od onih. Baš nam je bilo dobro. Vjeru vežu za svoje osobno iskustvo vjerskih zabavišta, vjerskih partija i tuluma. Njima treba Isus kojemu će pljeskati dobro si rekao ali koga brige što si rekao jer nas to ne zanima jer živimo po svome. Ja imam svoj život. No ako ćemo slijediti Isusa Krista, Gospodina, Spasitelja, Otkupitelja onda nema drugih do li Njega. Nema privatnih vjera. Nema privatnog Isusa.
Dana stojimo pred ovim pitanjem koji traži jasan odgovor. Kod Boga nema dvosmislenosti. Ili jesi ili nisi. Odaberi. Nitko te na to ne prisiljava. Nikoga od nas se ne prisiljava vjerovati u Isusa. Nemojmo se kriti iza skuta svojih vlastitih privatnih sitnih interesa kojima toliko puta zaniječemo svoju vjeru. Isus je Istina, Put i Život. Svatko tko vjeruje u dobrotu i poštenje prepoznat će Isusa kao Boga. On nadilazi povijesnost iako je povijesna osoba. Bez nutrine ni povijesnog Isusa nisu prepoznali, iako su ga stoljećima čekali, ali kad se pojavio On pravi mesija nisu ga prepoznali. Nije odgovarao njihovom egoizmu. Neki su ga prepoznavali od rođenja do uskrsnuća, dok drugi uza sav život nisu ga prepoznali. I usprkos svega on je taj koji i dalje bezgranično ljubi i koji se radosno predaje svim ljudima. On se nudi svakom čovjeku da mu bude radost, pomoć u bolima i potrebama, obasipa čudesima, snaga je u patnjama i izdajama, On je upornost u vjernosti Bogu i na koncu, On je naše uskrsnuće u zajedništvu s njime.
Zastanimo danas pred ovom velikom ljubavi da nas napokon oživi vjerom. Preispitajmo kud nas je sve odvelo vlastito bezvjerje, okultizam i magizam prisutan u našoj vjeri. Vlastiti kršćanski egoizam samodostatnosti. Svi smo mi kad se svojevoljno udaljimo od Boga, jer ga odbacujemo prepušteni sami sebi, svojoj samovolji uništenja i duhovne praznine koju ne može ništa ispuniti. Ni alkohol, ni narkotici, ni kocka, ni promiskuitet, ni ijedna kupljena stvar, ništa nas ne može ispuniti. A tada sebe odvedemo do ponora u kojima život postaje mučan i odvratan, beznadan, crn i tmuran. Sve oko nas bombardira nas kao je sve oko nas loše i kako ništa ne valja. No nitko od tih koji govore ne donose nikakvo rješenje. Uvijek bi netko drugi trebao dati smjernice. Duhovno prazni nameću nam modele života to prihvaćajući srljamo svojevoljno u propast. Krist poznaje naše rane. Njemu je poznat svaki naš ožiljak boli, svaka rana duše koja krvari i zato je naš spasitelj. Naš tješitelj, naša nada milosrđa. Isus nam se nudi da ga prepoznamo kao svoga spasitelja. Prepoznajmo ga danas u svoj njegovoj ljepoti. Mi smo potrebni njega. Potrebni smo njegove blizine. Ne živi se od jeftinih floskula: Krist da, Crkva ne. Bez Krista nema Crkve. Sve ostale zajednice koje se nazivaju crkvama imaju smo želju to kao biti ali nemaju onoga koji je izvor crkvenosti. Kroz ovaj tjedan kušajmo velika djela Božja. Otvorimo Bogu svoje živote i krenimo skupa s njim. Bez straha. Jer tamo gdje je Bog Isus Krist tamo je blagostanje i radost. Kušajte i vidjet će te.
don Damir Bistrić
