Koja je zapovijed najveća? Koja je to temeljna mudrost na kojoj možemo graditi svoj život?
Koja je to mudrost koja može mome životu dati smisao uvijek i svugdje? Koji je to princip života koji može vrijediti za svaku priliku, za svaki odnos, za svaki pristup svemu?
Ovo temeljno pitanje muči čovjeka oduvijek pa i onda kada ga svjesno sebi ili drugima ne postavlja. Ono se provlači kroz sva druga pitanja. Kao izazov visi nad našim životnim izazovima. Bili mi ozbiljni ili ne. Radosni ili tužni. Cinici ili ispunjeni nadom. Od ovog temeljnog pitanja ne možemo pobjeći. Kao što ne možemo za sunčana vremena pobjeći od svoje sjene. Udara nas po petama. Čak i onda kada čovjek tvrdi da ga ozbiljno pitanje o životu uopće ne zanima. I onda kada kaže da sve ovo nema smisla. Kada se ruga životu i životom svemu oko sebe, kada ga odbacuje, on neposredno priznaje da ga to muči, da nema odgovora i da od toga bježi.
Odgovor na ovo pitanje nije samo zahtjev i potreba našeg razuma, naše pameti, već je to prije svega potreba našeg srca, cijelog čovjeka. Naše tijelo, naši osjećaji jednako su potrebni smislenog odgovora na pitanje: Koja je zapovijed najveća od svih? Odnosno što je temelj i čvrsta stijena našeg postojanja?
Odgovor nalazimo u današnjem evanđelju. Isusov odgovor je Zapovijed ljubavi. Isus nas uči da je ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu najvažnija prva i temeljna zapovijed. Ovo dvoje se ne rastavlja, ne isključuje: o ovoj dvokrilnoj zapovijedi visi sav Zakon i Proroci. Sve ono što jesmo i sve ono čemu se nadamo. Ako ovu nit ljubavi prema Bogu i prema čovjeku prekinemo urušava se život. Tada na licu čovjeka primjećujemo potištenost, nezadovoljstvo, nesigurnost, nemoć, strah pred onim sutra. Sjetimo se na Posljednjoj večeri ovaj svoj odgovor Isus nadopunjuje stavljajući sebe kao uzor ljubavi. Tada je izrazio žarku želju da nas koji smo njegovi upravo po takvoj ljubavi prepoznaju kao njegove učenike.
O ljubavi se danas jako puno govori, i taj govor je često proturječan, zbunjujući. U ime ljubavi se čine ludosti, opravdavaju se slabosti. U ime ljubavi zakoni se zaobilaze i krše, umjesto da se usavršavaju. Ljubav se često shvaća kao pokrivač kojim se može sve pokriti i opravdati pa čak i mržnja. Tako će ljudi reći da se može previše ljubiti, previše voljeti. Roditelji iz prevelike ljubavi upropaste djecu krivim odgojem. U ime ljubavi se zavidi, otima, napušta djecu i supružnike, krade, zarobljava, ubija. Jednima je ljubav, napose ona koje treba vezati supružnike, obična kemija, a drugima sebična strast, nagon. Čak se i nemoral i grijeh nerijetko opravdavaju u ime ljubavi.
Što je to zaista ljubav? Pogledajmo koje su osnovne značajke Isusove ljubavi:
Prvo: ljubav je zapovijed i temelj života. Ljubav je čvrsti stav i dosljednost, a nipošto nekakav prolazni i proturječni osjećaj koji se, jer je tobože plemenit, može prijeći preko zakona u bezakonje, preko razumnosti u opravdavanje ljudske gluposti.
I drugo: Bog je ljubav. Izvor ljubavi je u Bogu. U ljubav baš kao i u Boga najprije zaživiš kad povjeruješ i vjeruješ. Kad nas Bog zapovijeđu obvezuje, onda nas poziva na život kakav je u njemu samome i iz njega izvire i razlijeva se u nas. Odazivajući se na poziv ljubavi, mi sebe otvaramo tom Božanskom vrelu ljubavi.
Isus nije došao dokinuti zakon već ga usavršiti. Usavršuje ga ljubavlju. Na farizejske provokacije ne odgovara revanšistički. Za njega je Zapovijed ljubavi preozbiljna stvar da bi je podvrgavao međuljudskim prepucavanjima kojima smo često skloni. Napose kada nas tajna života nadilazi, a mi nemamo petlje da joj se poklonimo i prema njoj usmjerimo, već je pokušavamo nekim svojim nadmudrivanjem obezvrijediti.
Dopustimo ljubavi da nas zahvati i ponese. Da bude smisao koji sve osmišljava. Ako ljubav prema Bogu i bližnjemu u našem srcu bude velika, onda ćemo biti puno jači, moći ćemo sve podnijeti. Ona je podloga i nositeljica svega. I ako u svijetu nestane ljubavi, nestat će i svijeta. Neće ga spasiti nikakva ekonomija, novac, moć, tehnika. Ljubav Božja i njegov Duh koji su razliveni u nas drže ovaj svijet.
Stavimo Boga na pravo i jedino mjesto u našem životu, a to je prvo mjesto. Ljubimo ga ne bilo kako, nego onako kako smo i sami ljubljeni od njega: „Svim srcem, svom dušom, svim umom svojim“, ljubimo ga do smrti. Tada ćemo i sebe vidjeti u novom, njegovom svjetlu i moći se prihvatiti i ljubiti kao što nas on prihvaća i ljubi.
Naše društveno stanje pokazatelj je da smo se udaljili od izvora prave ljubavi. Od Boga. Slobodno možemo reći da osobno sebe ne volimo ma koliko god govorili da jesmo mi sebe ne volimo pa kako ćemo drugoga moći voljeti kao sebe same. Egoizam u stvaranju ugode, ugađanje nagonima nije ljubav prema sebi. To je sebičnost i samodostatnost. Sve nas je to odvelo u izolaciju duha prije svake izolacije. Ljubav smo sveli na posjedovanje a to nije ljubav. Zato danas krenimo u ljubavnu avanturu učeći od ljubavi od Onoga koji je izvor svake istinske i prave ljubavi. I neka se naša kršćanska ljubav doista osjeti na svakom koraku. Zavolimo sebe istinski, božanski. Zavolimo se Božjom ljubavlju kojom nas On ljubi. A tada ćemo biti dosljedni svjedoci. Jer svojim životom. Svojim postupcima govoriš koliko voliš Boga i koliko voliš sebe ljubeći druge pored sebe.
Zamolimo našega Gospodina da nas iznova poučava ljubavi neba kako bi već ovdje na zemlji živjeli nebesko zajedništva ljubavi kojoj nema nikada kraja.
don Damir Bistrić
