Na početku smo nove crkvene godine. Danas iznova započinje naše hodočašće susreta sa svojim Bogom.
Put otvaranja novih pogleda na život. Ispravljanja što nas ograničava za iskrenu radost i okiva u okove nesigurnosti. Ove godine s obzirom na epidemiju lišeni smo svih adventskih ukrasa i popratnih novo običajnih događanja koja kao čine advent. Ogoljeni od svega čemu smo do sada pridavali važnost možemo sad jasno vidjeti što je zapravo došašće. Više ništa ne blješti. Izostalo je sve izvanjsko. Ostala je samo naša sirova životna stvarnost. Epidemijski strah, životna nesigurnost i neizvjesnost. Do sada čovječanstvo je tražilo spas u samima sebi i svoju sigurnost gradila na kriterijima moći no danas je sve drugačije. Jer danas mi vjernici blagoslovljeni smo ovim vremenom da se ponovno ne damo zavarati sjajem svijeta prolaznosti.
Kaže Krist: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.“(Lk 21,35) Do sad smo bili u snu stavljajući čovjeka kao vrhunac i kriterij svega postojećega i svega mogućega. Previše smo se uzdali u sebe i svoje mogućnosti ostavljajući Boga postranice kako kakav automat za kojim smo znali povremeno posegnuti. U prvom valu epidemije i lokdowna mislili smo drugačije no zaboravili smo brzo na vrednote koje su nam tad postale važne kad smo bili lišeni svega bezvrijednog. No brzo smo se vratili na isto. Ništa nije se dogodilo jer nije bilo srca ni volje. Nije puno trebalo čekati za povratak na staro. Ostali smo isti ako li ne i gori. Postali smo sve više svojevoljni u traženju i opravdavanju svega bježeći od istine koja nam je stajala kao ispit savjesti. Razočaranje koje je bilo i prije svih ovih događaja sad doživljava svoju kulminaciju jer smo se pouzdali samo u sebe. Svojevremeno smo dopustili da nam ljudski idoli zadovolje našu duhovnu težnju negirajući Božju ljubav. Tražeći duhovno ispunjenje posegnuli smo za para religijama koje su nas zatrovale i odvele na krivi put. Ostavljajući nas praznima i bezvoljnima. No sve je to lažno i zato toliko razočaranja toliko kriticizma i nezadovoljstva, kukanja i jadanja. Danas na prvu nedjelju došašća nalazimo se kao tražitelji životne radosti pred izborom. Ne kucamo više na vrata koja nemaju života vjere. Već se jasno usmjerujemo prema onome koji jedini ima život. Prema onom koji je izvor svega onoga što nosimo u svojim srcima kao težnju, potrebu. Ne dajmo se više zavesti svima onima koji nas neprestano uvjeravaju u nešto što nije istina.
Oslonimo se na svoje iskustvo vjere. Iskustvo osobnog susreta s Bogom je osnova svega. To nije iskustvo koje je lako i površno već duboko iskustvo evanđelja, sakramenata i molitve. Bog ljubi grešnike ali mrzi grijeh. Ne dopustimo da opravdavajući svoj grijeh uplovimo u svijet tame koji nikamo ne vodi. Susret s Bogom mora se dogoditi i zato ga iščekujemo. Iščekivati svoga Boga nije običaj ni folklor. Iščekivati dolazak spasitelja u nama stvara trajni zalet koji kulminira sa susretom radosne ljubavi i zanosa. Ovo je vrijeme nove nade. Nove snage za nas vjernike jer vjera nas svojom ljubavlju osposobljava za ono što ponekad i ne razumijemo. Onaj koji s Bogom izgrađuje svoj život ima sigurnost. Nećemo biti lišeni ni patnje, ni boli, ni bolesti, ni ičega od čega bježimo. No kad imamo Boga onda imamo sve. Vrijeme došašća je vrijeme liječenja rana koje su ostale otvorene. Duhovne rane koje nisu zacijelile. Koje još krvare. Rane nanesene od voljenih u nerazumijevanju, nepoštovanju. Rane izoliranosti. Rane zaboravljenosti. Rane straha. Rane ponižavanja i omalovažavanja. Toliko bolne rane koje su postale preteške za podnositi. One su postale hendikep našeg napretka i boljitka. A Bog želi biti onaj koji dolazi izliječiti naše srce i dušu. Ublažiti bol, poviti je balzamom milosti i ozdraviti. Toliko smo do sada lutali bespućima svoje praznine. „Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi pleménâ baštine svoje!“ Sad je vrijeme da se trgnemo i potražimo pravi oslonac u dobroti i plemenitosti svoga spasitelja Isusa Krista.
Krenimo u ljubavi upaljenog prvog adventskog svijetla. Ne bojmo se potražiti svoga Gospodina i spasitelja. Dopusti mu da te danas dotakne da te zahvati. Dopusti mu da duboko pogleda u tebe i da te pripravi za sebe i darove koje Bog jedini daje a ti ih željno želiš. Započnimo s bdijenjem nad sobom. Ne sa brzopletim i nepotrebnim analizama opravdanja svoga života već sa susretom sa svojim promašenim životnim navikama. Jer ako se ne susretnemo sa sobom i iskrenim priznanjem sebi tko smo i kakvi smo ne može nas zahvatiti val ljubavi promjene na bolje. Bdijmo i poučavajmo se sa onim koji jedini ima dar donijeti mir i zadovoljstvo u naše srce i naš život. Dođi Gospodine Isuse, dođi u naše srce, u naše živote ne kasni, mi te trebamo. Trebamo tvoj blagoslov, tvoj mir tvoju radost. Trebamo novi život sigurnosti i ljubavi. Dođi Gospodine, Maranata. Ne boj se, kreni ususret Kristu liječniku duša!
don Damir Bistrić