Prošle smo nedjelje upalili prvu adventsku svijeću, svijeću nade. Neki će reći zašto pisati, razgovarati ili razmišljati o nečemu što je prošlo. Neki će reći da kasnim i zaostajem u ovim vremenima u kojima nije dopušteno stati, usporiti, promisliti….
Samo jurimo, želimo, nadamo se, trčimo bezglavo i bez kočnica, tražimo kao na automatu, a ne dobivamo. Da me ne biste krivo shvatili nada sama po sebi nipošto nije loša, pogrešan je možda način na koji ju interpretiramo. Nadamo se dobrom zdravlju, bez puno boli, nadamo se dobrom poslu, a da opet nije prezahtjevan ili nam kolege na poslu nisu baš sjele i tako dalje. Razmislite nije li i kod vas tako?
Moram priznati da mi je ovo razdoblje nakon završenog fakulteta najteže do sada. Imam osjećaj kao da se nisam uspjela do kraja ostvariti. Nadam se da ću jednom naći posao, molim za to, trudim se, dajem i ulažem sve svoje napore kako bih u tome i uspjela, ali ne uspijevam. Zašto? Možda upravo zato što se na krivi način nadam. Molim za posao na kojem ću se ostvariti, tamo gdje će se, On, moj Gospodin, moći proslaviti kroz moj rad, a s druge strane imam par favorita, par mjesta gdje se vidim i nadam se da ću baš tamo jednog dana raditi. Evidentno je, međutim, da to nije bio dio Njegovog plana jer se lista mojih ‘favorita’ prebrzo smanjila, a ja ostala u razočaranju. To samo dokazuje koliko mi je zapravo obzor preuzak te da često ne vidim dalje od vlastitog nosa.
Vjerujem da ste i vi barem jednom iskusili takvu vrstu nade. Što kažete da zato pokušamo promijeniti pristup toj nadi? Da bismo to mogli ipak moramo stati i pitati Onoga s kojim želimo graditi odnos, Onoga koji se uskoro ponovno rađa i ponovno Utjelovljuje kako bi postao jedan od nas: A čemu se Ti nadaš, Isuse? Nadaš li se da ćeš konačno zasjati bar u nečijem srcu, nadaš li se da ćeš zapaliti svjetlo ljubavi koje mi palimo već ove nedjelje u drugoj adventskoj svijeći? Nadaš li se da će bar netko dopustiti da mu rasvijetliš um kako bi mogao, ovog Adventa, doći do spoznaje o Tebi. Nadaš se, nije li tako, Prijatelju? Inače ne bi ponovno dolazio među nas, zar ne? A znaš što? I ja se nadam. Ovoga puta nadom koja samo od Tebe dolazi.
Marijana Maljković