»Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje.
Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razastre se i razmnoži te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.“
Život je trajni rast, a rast je trajno nadilaženje već poznatoga i pružanje prema novome i nepoznatome, drugome i drugačijemu. I neki odbijaju rasti, jer rast je zahtjeva stalno izlaženje iz sebe i onog što je poznato. Rast je naporan. Neki pak rado započnu vlastiti rast, ali se zadovolje postignutim; procjene da je dosta i da dalje nema potrebe ulagati sebe u rast. Nekima je opet sve drugo važnije nego osobni rast: zauzeti su životima drugih, zaboravljajući pri tom na sebe i na svoj vlastiti rast.
A neki shvate da je život rast i da jedino rastući žive. I donose plod u svom životu.
Ljubav je trajno izlaženje iz sebe u susret drugome i drugačijemu. Ljubav je rast. I ako nema ljubavi prema drugome nema ni rasta u vlastitom životu. Ako nema ljubavi, nema života.
don Boris Vidović
