Sveta Angela Merici – svijetao primjer brige i ljubavi prema siromašnim djevojkama

Anđela Merici ili Angela de Merici (21. ožujka 1474 – 27. siječnja 1540.) bila je talijanska vjeroučiteljica. Slavi ju se i štuje kao sveticu Katoličke crkve.

Utemeljila je Družbu svete Uršule 1535. godine u Bresciji, u kojoj su žene život posvetile službi Crkve vjerskim obrazovanjem siromašnih djevojaka. Iz te je zajednice kasnije nastao red uršulinki, čije su redovnice uspostavile mjesta molitve i učenja u cijeloj Europi, a kasnije i širom svijeta, ponajviše u Sjevernoj Americi.

Angela Merici rođena je 1474. na jednoj farmi blizu Desenzana del Gardea, gradića na jugozapadnoj obali jezera Garda u Lombardiji, u Italiji. Ona i njezina starija sestra Giana Maria ostale su siročad kad je imala deset godina. Otišle su živjeti s ujakom u grad Salò . Mlada Angela bila je vrlo uznemirena kad joj je sestra iznenada umrla, zato što nije primila Bolesničko pomazanje, i molila se da duša njezine sestre počiva u miru. Pripovijeda se kako je u viziji dobila odgovor da je njezina sestra na nebu, u društvu svetaca. A. Merici pridružila se Trećem redu sv. Franje. Ljudi su počeli opažati ​​Anđelinu ljepotu i posebno se diviti njezinoj kosi. Kako se osobno zavjetovala, obećala Bogu i htjela izbjeći svjetovnu pozornost, kosu je obojila u čađu. Ujak joj je umro kad je imala dvadeset godina, a ona se vratila svojoj kući u Desenzani i živjela s braćom na vlastitom imanju koje joj je dano umjesto miraza koji bi joj inače pripao da se udala. Kasnije je imala još jednu viziju u kojoj joj je otkriveno da treba osnovati Družbu djevica koje trebaju posvetiti život vjerskom obrazovanju djevojaka.

Angela Merici

Prema predaji, 1524. godine, dok je putovala u Svetu zemlju , iznenada je oslijepila, kad je bila na otoku Kreti. Unatoč tome, nastavila je putovanje u Svetu Zemlju te je na povratku, dok se molila pred raspelom, bila izliječena od sljepoće, na istome mjestu na kojemu je nekoliko tjedana prije toga bila oslijepila.

Okupljanje mladih djevojaka

Dana 25. studenoga 1055. A. Merici okupila je  12 mladih žena koje su se pridružile njezinu radu u jednoj maloj kući u Brescii blizu crkve Svete Afre, gdje su se zajedno obvezale na osnivanje redovničke Družbe svete Uršule, stavljene pod zaštitu zaštitnice srednjovjekovnih sveučilišta. Cilj joj je bio podići obiteljski život pomoću kršćanskog obrazovanja budućih supruga i majka. One su bile prvi red poučavanja žena redovnica. Četiri godine kasnije ta je redovnička družba, zajednica, narasla na 28 djevojaka. Anđela Merici naučila je svoje susestre da služe Bogu, da ostanu u svijetu i poučavaju u vjeri djevojke iz svoga susjedstva da prakticiraju vjerski život u svome domu. Članice Družbe, zajednice, nisu imale posebna pravila niti su polagale formalne redovničke zavjete. Anđela Merici napisala je „Pravilo života za družbu svete Uršule“, u kojemu je precizirala praksu čistoće, siromaštva i poslušnosti u vlastitom domu. Uršulinke su otvarale sirotišta i škole. Dana 18. ožujka 1537. Anđela je izabrana za „časnu majku”. Redovnička pravila koje je napisala odobrio je papa Pavao III. 1544. godine. Kad je Anđela Merici umrla u Brescii, 27. siječnja 1540., postojale su već 24 zajednice  svete Uršule koje su služile Crkvi. Tijelo joj je pokopano u crkvi Sant’Afra. Anđela Merici vjerovala je da je potrebno bolje kršćansko obrazovanje za djevojke i mlade žene, čemu je posvetila svoj život.

Štovanje

Tijekom života Anđela Merici često jemolila na grobovima brešćanskih mučenika u crkvi svete Afre u Brescii. Prema njezinoj želji, pokopana je u crkvi sv. Afre kako bi bila blizu posmrtnih ostataka mučenika. Ondje je njezino tijelo ostalo dok Saveznici nisu bombardiranjem, tijekom Drugog svjetskog rata, potpuno uništili i crkvu i okolicu. Dana 2. ožujka 1945., u bombardiranju su poginuli župnik i mnogi stanovnici grada. Crkva i pripadajuće građevine potom su obnovljene i ponovno otvorene 10. travnja 1954. Crkva je posvećena 27. siječnja 1956., s novom posvetom sv. Angeli Merici. Papa Klement XIII. proglasio je Anđelu Merici blaženom u Rimu 30. travnja 1768., a svetom ju je proglasio papa Pio VII. dana 24. svibnja 1807. Papa Pavao VI. kalendarski je utemeljio njezin spomendan na dan njezine smrti, 27. siječnja.

Uršulinke u Hrvatskoj

Uršulinke su ženski rimokatolički crkveni red koji je osnovala sveta Anđela Merici 1535., pod imenom „Družba svete Uršule“. U početku su se posvetile odgoju i vjerskom poučavanju djevojčica koje su napustili roditelji, te brizi o bolesnima i siromašnima. Poslije se djelovanje proširilo i na poučavanje svjetovnih predmeta, uz otvaranje internata i škola za žensku mladež. Zaštitnica reda je sveta Uršula. U Hrvatskoj uršulinke s djelovanjem počinju u Varaždinu 1703., gdje su osnovale prvu školu, gimnaziju i preparandiju. Hrvatska zajednica sestara uršulinki pripada Rimskoj uniji, a ima 7 zajednica i broji 69 zavjetovanih sestara. Djeluju u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Varaždinu, Rovinju i Zenici.

Sveta Uršula

Prema legendama iz X. i XI. stoljeća bila je kraljevna, kći kršćanskoga britskog kralja. Na povratku s hodočašća u Rim,mučili su je i ubili Huni, vjerojatno godine 452. u Kölnu, zajedno s brojnim pratiljama. Kao godine njezine mučeničke smrti navode se i 238., 283., 383., 451. i 640. I o broju njezinih pratilja, također svetih mučenica, postoje prijeporni podatci, a kreću se od 11 do 11.000 (prema svemu sudeći prepisivač starog dokumenta protumačio je pojam „11 M“ pogrešno kao „11 tisuća“, umjesto „11 mučenica“). Iako su podatci o njoj raznoliki i nepouzdani, bila je izuzetno omiljena svetica u srednjem vijeku. Izvjesnost o postojanju i mučeništvu svete Uršule temelji se na natpisu iz IV. ili V. stoljeća što resi njezinu crkvu u Kölnu: „Klemacije, čovjek senatorskog ranga, došavši s Istoka potaknut božanskim nadahnućem nanovo je sagradio ovu baziliku na svoj račun da bi ispunio zavjet na mjestu gdje su svete djevice prolile krv za Kristovo ime.” Štovanje svete Uršule iz Kölna, zasnovano na brojnim legendama, proširilo se u Španjolsku, Italiju, Dansku i čitavu Europu. Po njoj su nazvane uršulinke (Red svete Uršule), katolički ženski red što ga je 1535. u talijanskom gradu Bresci osnovala sveta Angela Merici. A bavi se prije svega naobrazbom mladih katoličkih djevojaka i žena. Od 1703., kada su započele djelovati u Varaždinu, uršulinke su nazočne i u Hrvatskoj. Sveta Uršula zaštitnica je katoličkog odgoja i obrazovanja (naročito djevojačkog), odgojitelja, školske djece, studenata, siročadi, učiteljica, dobrih brakova, streličara, trgovaca suknom, svete smrti, Britanskih Djevičanskih Otoka, Sveučilišta u Parizu, njemačkog grada Kölna i mnogih drugih naselja, župa, crkava, kapela, samostana, škola i vrtića po cijelom svijetu i u Hrvatskoj (Grabovac kod Čeminca u Baranji). A zajednice i samostani uršulinki uspješno djeluju u hrvatskim krajevima (Varaždin, Zagreb-Vončinina, Zagreb-Gračani, Novi Zagreb-Utrine, Rovinj).

Redovnici u službi Bogu i hrvatskom narodu

Netko reče: „Svijetli primjeri privlače“. Tako je i s redovnicama i redovnicima. Od pokrštavanja Hrvata pa do danas mnoge su redovničke zajednice pastoralno djelovale u hrvatskom narodu. Ne samo na tlu naše domovine, nego i u dijaspori, u svim zemljama gdje žive Hrvati. Teško bi bilo pobrojiti sve redovničke zajednice koje su odgojno djelovale na hrvatski puk, na siromašne i talentirane Hrvate koji bez pomoći redovnika ne bi postigli to što su postigli. Ipak, pokušat ću nabrojati neke muške i ženske redovničke zajednice koje su djelovale preko škole na izobrazbu i odgoj Hrvata. To su benediktinci, pavlini, franjevci konventualci, isusovci, salezijanci, kapucini, karmelićani, dominikanci. Od ženskih redovničkih zajednica to su benediktinke, sestre milosrdnice, sestre uršulinke, školske sestre franjevke, dominikanke, kćeri Božje ljubavi, časne sestre Malog Isusa. I druge muške i ženske redovničke zajednice. Bilo bi zgodno napraviti magistarski rad ili doktorsku disertaciju na temu vezanu uz redovničku odgojnu ulogu tijekom povijesti hrvatskoga naroda. Nekada, a i danas, roditelji su s radošću svoju djecu upisivali u gimnazije koje su vodili redovnici ili redovnice. U tim su gimnazijama djeca dobivala izuzetno široku odgojnu i intelektualnu izobrazbu. Kao narod, morali bismo biti više ponosni i isticati ulogu „vjerskih“ škola u hrvatskom narodu. Te su škole njegovale bogoljublje, domoljublje i neprestano đake usmjeravale na put katoličke duhovnosti i pripadnosti zapadnoj kršćanskoj civilizaciji. Kada je čistoća hrvatskoga jezika dolazila u pitanje, tada su profesori redovnici i redovnice u školama učili izvorni hrvatski jezik. Možemo biti Bogu zahvalni što smo u teškim vremenima za opstojnost hrvatskoga naroda imali isusovce, benediktince, sestre svetog Vinka Paulskog, uršulinke, karmelićane, pavline i mnoge druge redovnike i redovnice. Dao bog da i u budućnosti koja je pred nama svima nama svijetao primjer ljubavi prema Bogu, Hrvatskoj, subraći i hrvatskom jeziku budu redovnici i redovnice.

Molitva kod donošenja važnih odluka

Gospodine, kako možemo znati što učiniti bez tvoje mudrosti? Neka tvoj savjet u svemu otkriva tvoju volju s radosnom sigurnošću. S pouzdanjem zazivam tvoga Duha da mi udijeli mudrost kako bih mogao postavljati prava pitanja i pronaći prave odgovore. Daj da budem realan kako bih bolje čuo tvoj glas s neba.

Gospodine, molim te da mi pomogneš držati noge na zemlji jer želim vidjeti stvari onakve kakvima ih ti vidiš. Oslobodi me zablude, oholosti i tvrdoglavosti. Nauči me da vidim što društvo očekuje od mene i dopusti mi da mogu čuti svakoga jer se tvoja volja očituje po srcu najnemoćnijih među nama.

Gospodine, znam da ti govoriš po nama i po onome što se događa u našoj obitelji. Nauči me slušati i meditirati na događaje u skladu s Marijinim primjerom. Dopusti da odluka koju tražim od tebe pomogne mojoj obitelji da napreduje i bude produktivna. Amen.

Benediktinski redovnik Ludovic Lécuru

Marko Štrok

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

3 + 3 =