Život nas iscrpi. Svaka iznenadna situacija nas pokoleba. Kad navale nedaće olako se prepustimo. Pustimo da nas nosi bujica života onamo kamo ne žalimo.
Svi oko nas su postali ravnodušni na probleme koji nas opterećuju. Usamljenost, ostavljenost i bezvoljnost tada olako nađu mjesta. Jednostavno se prepustimo. Povlačimo se u sebe. Jadikujemo nad sobom i svojim životom. Nesigurnost uzima svoj danak. Ništa nam se ne da. Ništa ne možemo. Strahovi zauzimaju mjesto u svakom kutku i tako se lako predajemo malodušnosti i samosažaljenju. Teško prihvaćamo svaku situaciju. Sve teže nosimo pritisak nametnute torture koja ti ne dopušta dostojanstveno niti stariti. Kao da je sve to neka zarazna bolest bez lijeka. Nikada nismo sigurni niti spremni za ono što nas pogađa. A izvor svake nesigurnosti, boli, bolesti jest naša udaljenost od onoga koji je život. od Boga. Dopustili smo sebi i svojoj oholosti i svojoj taštini na samodostatnost. Samodostatnost nas je odvukla od onoga koji je istinski život.
I dok živimo u svijetu zlog božanstva zdravlja naše duše teško su oboljele od svih oblika bolesti. Najtežih onkoloških duševnih bolesti. Oboljeli smo od teških oboljenja koja se godinama ne liječe. Koliko je samo onih koji su ranjeni ljudskom bezobzirnošću. Koliki su samo poniženi i pogaženi. Koliko je onih čija su temeljna ljudska prava na rad obespravljeni, izrabljeni. Koliko je samo naše braće i sestara koji su odbačeni izbačeni iz društva jer ne odgovaraju statusno novih društvenih normi. Bolesno društvo koje štuje zdravlje tijela je lažno i krivo. Sve dok jedni druge ne primjećujemo. Sve dok jedni drugima ne pomažemo naš život u tom tjelesnom zdravlju nema blagoslova. Rana na ranu duše ostavlja trajno porezotine koje se jako teško liječe.
Danas Bog dolazi u našu sredinu. Toliki su hrlili sa svim tjelesnim i duhovnim bolima k njemu i on ih je ozdravljao. Zaboravili smo to već odavno a ne samo u ovo pandemijdko, epidemijsko vrijeme da je Bog Isus Krista naš najsnažniji lijek i liječnik za svaku tjelesnu i duhovnu bolest i bol. Obolijevamo jer ne želimo biti u prisutnosti onoga koji ima život u sebi. Ognjica, drhtavica samo su izvanjski simptomi svega onoga što nosimo u sebi. Dopusti da danas pozovu Gospodina k tebi. Ako nemaš snage i strašiš se zatraži pomoć i zatraži da dovedu Gospodina da te posjeti. Naša sigurnost je uvijek u milosti da će nas Bog doista doći posjetiti. On osjeća našu bol je sve što nas boli, boli i njega. Zna što prolazimo i što u sebi osjećamo ta stvoreni smo na njegovu sliku, njegov dah je u nama pa zar nas može ne poznavati. Pozovi ga danas neka on bude uz tebe u svakoj tvojoj potrebi, boli, osamljenosti, izoliranosti, otuđenosti, osudi. On je naša snaga u svemu. Ne zatvaraj se i ne kukaj nad sobom jer na taj način zazivaš prokletstvo nad sobom i odbijaš Božju milost.
Dozovi danas k sebi Gospodina da započne trajni i dugotrajni proces liječenja svih tvojih rana. Danas te on uzima za ruku. Oslobađa te ognjice koja te drži i poziva u život svetih i ljubljenih. „On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica.“ Isusova Božanska ljubav sve ozdravlja. Ne vraćaj se na prošlost već živi budućnost. Svoje rane i bol daj Isusu. Kristovom snagom budi oslobođen od svojih zala od svojih boli i bolesti i budi snažan i ljubavi ljubljen duhom i dušom zdrav za vjekove.“ Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna.“
don Damir Bistrić
