Sveto vrijeme Korizme želi zahvatiti cijeli naš život. Svaki pa i najmanji dio našega života. Ovo je vrijeme pročišćenja da bi nastao novi radosni i slobodni čovjek.
I premda nam se neke stvari čine kao neprihvatljive u tom procesu za nas su neophodne i jako važne i bitne. Da bi se ostvarilo ozdravljenje duše potpuno je potpuno predanje Božjem milosrđu. Jučer smo slušali u evanđelju Kristov savjet i pouku: „Što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.“ Krist nam daje model za život koji nas onda usmjeruje. I s tim bi se trebali voditi. Bez njegovih savjeta nema spasenja. Ako se oglušimo i ne slijedimo njegove ljubavi i milosrađa nema radosti u ovom životu. Na nama je slijediti njegov put ma koliko god bio težak i trnovit. Nažalost toliko smo toga prošli. Svima želimo ugoditi. Svima dati maksimalno sebe a onda doživljavamo razočarenje. Zašto? Previše smo se nadali. Sve svoje smo stavljali u čovjeka. Kako to lijepo kaže psalmist. „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka.“
Doista ljudi nas razočaraju. U nas unesu nepovjerenje i sumnje za cijeli život. I onda nosimo toliko velike boli, porezotine i rane koje su nesnosne, nepodnošljive. Koje nas za cijeli život obilježe i unište svako povjerenje. Jer malo je toga dobrog. No u većini su kriva naša očekivanja. Mi smo ti koji smo se upustili svoje dragocjeno duševno biserje baciti pred svinje. Idemo uvijek sa pozicije našeg uzdanja u čovjeka. Želimo ugađati, prilagoditi se. Izgubimo sebe. Svoju osobnost. Sve podredimo tim nekim i onda ostanemo prazni izgubljeni jer smo se previše nadali. Svjesno dopuštamo da nas iskorištavaju. Kao hipnotizirani iznosimo najdublje svoje intime. Otvaramo vrata svoje duše onima koji to iskoriste i obezvrijede. Previše svog života potrošimo u ispraznost koja nas obilježi za svagda. I zato u svoj svojoj povrijeđenosti uvijek znamo reći zaboravio sam ali oprostiti ne mogu. Nažalost to nam ostavlja smo gorak okus u životu i sve veću tugu. Nema onoga koji je među nama da nije prošao taj ružni dio u kojem smo mislili da imamo sigurnost a ostali smo razočarani.
Danas svakom od nas pristupa Krist i jasno nam kaže hajde dođi važno je da se oslobodiš tog tereta koji te vraća unatrag. Koji je toliko težak uteg. Danas prepusti svoju bol meni. Oslobodimo se. Riješimo se tog tereta darujući ga Kristu. „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ Nemojmo se bojati opraštati i zaboravljati. Bog uvijek nas vodi pravim putom. Uvijek učimo na teži način. I ma koliko god bolno bilo jer smo te ljudi voljeli i previše se nadali razočarenje je veliko jer smo previše se dali i potrošili u ništa. To svatko od nas snosi teret krivnje.
Ako vidiš da ne ide pusti kreni drugim putem. Bog nas je s razlogom odvojio od određenih ljudi. Možda zato jer je čuo neke razgovore dok nismo bili prisutni. Možda zbog njihove želje da nas ponize i iskoriste. Tako da se potvrđuje lijepa izreka koja kaže da u naše živote neki ulaze kao blagoslov dok su drugi samo dobra lekcija. Da se samo oslobodimo ovih okova koji nas sputavaju i da se dogodi milost oproštenja u nama prema svima koji su nas ranili već se dogodio cilj Korizme, naše vlastito Uskrsnuće. Nemojmo reći da ne možemo. Sve mogu u Onome koji me jače kaže sveti Pavao u poslanici Filipljnima. Danas dopustimo da nas Bog zagrli svojim milosrđem. Dopustimo mu da se privijemo uz njegovo srce i da mu damo svoju bol da nas oslobodi. Kao što on nama otpušta naše prijestupe i mi oprostimo i krenimo radosno u život. Kad Bog kaže da će te dobiti bolje od onog što ste izgubili. Vjerujte mu.
don Damir Bistrić