Tako se lako udaljimo od Gospodina. Bog nikada ne prodaje maglu niti ima potrebu govoriti mimo života.
Zato je njegov govor kad ga slušamo težak i opor, jer on je uvijek konkretan nikada nije zakulisan niti ima potrebi okolišavati. Kakva bi to bila Božja riječ koja ne bi probudila i dotakla ljusko srce. Iako bi vrlo rado da nas tapša i da nam odobrava sve naše životne odabire i promašaje, grijehe. No tada on ne bi bio Bog. Ne može se živjeti dvostrukim načinom života. U kojem ćemo se nazivati kršćanima, vjernicima a živjeti sve suprotno od noga što je vjera. Ili jesi ii nisi. Niko nikada nikoga ne prisiljava. Vjera je dar. Vjera je ljubav prema Bogu. Živeći ovdje na zemlji pred nama se ostvaruje nebeski život.
Slijedeći Božje namisli Božje zapovijedi ostvarujemo se i samo tada možemo biti istinski radosni. Sve ostalo je gluma. Glumeći gubimo dostojanstvo koje nam je Bog utisnuo u naše duše. A kad se izgubi dostojanstvo izgubi se sve. Pomama ovoga svijeta uvukla nas je u lagodnost i tanani lan. Bježimo od problema. Udaljavamo se od ljudi koji nisu našega statusa. Djecu se podučava novim klasnim razlikama. Pošprdno ih se etiketira kao lidlići ili kako već ne. I onda kažemo da smo vjernici. Te iste mame koje etiketiraju djecu zahtijevaju da im se djeca tretiraju drugačije u školi. Da ih se u crkvi stavlja na povlaštena mjesta. Takvima su bitne dužine prvopričesničke haljinice, dužina recitacije. A to što nikada nisu bili u crkvi i to što ne žive vjeru to im je sasvim svejedno. Glamur i vanjština je bitna. A unutra u srcu i duši groblje. Ako im se kaže istina onda se nađu uvrijeđene, povrijeđene isceniraju nepostojeće afere u kojem je časna sestra ili svećenik kontroverzan jer se mami htjelo. Kad sebe čovjek stavi kao mjerilo života onda sve ode naopako.
Zato tako divno prorokuje Jeremija: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj.“ Za Boga nema dvojbe. On nudi. Daje. Na nama je odabir. Ovozemaljsko hodočašće i naš životni odabir određuje sve. Vječni život ili vječnu smrt plač i škrgut zubi. To je ono što nam je važno svima da shvatimo i razumijemo. Bog nikog od nas ne odbacuje. Bog nas ljubi. Svaka zloća, svaka uvreda ili rana koju smo prouzrokovali drugom koja je povrijedila i ubila čovjeka pored nas, pred Bogom viče kao što je vikala krv Abela pravednoga kojega je Kain ubio. Svako ignoriranje siromaha, bolesnika, utamničenog, čovjeka u bilo kojoj potrebi odmak je od Boga. Zato su naši životi ovakvi kakvi jesu. Ne može imati mira onaj koji je na bilo koji način naškodio bližnjem.
Tako nam je dragocjena današnja prispodoba da nas otrijezni od opijenog života kojeg živimo. Života u kojem smo uvjerili sebe i sebi lažemo kako smo divni a u biti smo jako loši. Svatko prima po svojoj zasluzi. Nema nikakvih uvjetovanja. Kako si živo tako završava tvoj život. U što si se uzdao i što si štovao određuje tvoj kraj ili početak novo vječnog života. „Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.“ To je Božja realnost. Božja pravda koja je izašla iz našeg htijenja. Nitko ne može reći, niti se pravdati pred Bogom da nismo znali ili da nismo bili upoznati o itekako znamo. Sve mi znamo. Krenimo putem milosti i ljubavi. Sakramentalno se obnavljajmo. Svakodnevno čitajmo Sveto pismo i poučavajmo se mudrošću Božjom. Kako krenuti? Po savjetu Božjem: „Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć.“
don Damir Bistrić
