Blagovijest ili Navještenje Gospodinovo (lat. Annuntiatio) katolička je svetkovina u spomen na događaj kada je arkanđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji da će začeti Isusa po Duhu Svetom.
Blagovijest se slavi 25. ožujka, 9 mjeseci prije Božića. Riječ blagovijest je staroslavenskog podrijetla i znači dobra, lijepa vijest. Prema Bibliji, arkanđeo Gabrijel navijestio je Mariji da će začeti Sina Božjega po Duhu Svetome. Dogodilo se to u Nazaretu, u vrijeme kada je Marija bila zaručena s Josipom, ali još nisu zajedno živjeli. Arkanđeo joj se na početku obratio riječima: „Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom”, što je postalo početak molitve „Zdravo Marijo”. Marija je prihvatila Božji naum riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!” Arkanđeo je tada otišao. Ovo Kristovo utjelovljenje događaj je spasenja. Sin Božji utjelovio se da postane Spasitelj, da ispuni djelo spasenja. Blagovijest se slavi u korizmi, čime se ističe radost zbog začeća djeteta, ali i žalost zbog muke koja ga čeka. U Nazaretu se nalazi Bazilika Navještenja Gospodinova. Prema predaji, Marijina kuća, gdje se dogodilo navještenje, bila je u Nazaretu do kraja 13. stoljeća. Tada joj je prijetilo rušenje pa su je anđeli prenijeli na Trsat u Hrvatsku. Na Trsatu je bila od 10. svibnja 1291. do 10. prosinca 1294. Tada su je anđeli odnijeli u Loreto u Italiju, gdje je i danas. Za utjehu, papa Urban V. godine 1367. šalje na Trsat čudotvornu sliku Majke Božje imena „Majka Milosti”. Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist.
Navještenje Isusova rođenja
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje (Lk. 1,26-38).
Neobjašnjen dolazak i odlazak Marijine kuće – Trsat
Svetište Majke Božje na Trsatu s čudotvornom slikom Majke Milosti na glavnom oltaru jedno je od najstarijih hrvatskih marijanskih svetišta. Predaja kaže da je 10. svibnja 1291., u vrijeme pape Nikole IV. i cara Rudolfa I. Habsburškog, iz Nazareta, grada u Palestini, stigla na trsatski brežuljak kuća svete Isusove obitelji, Marije i Josipa. Presudan događaj koji se zbio u toj kući jest navještenje arKanđela Gabrijela Djevici Mariji da će začeti po Duhu Svetom i roditi Isusa Krista, sina Božjega. Za kršćane, Kristove učenike, taj događaj ima osobito značenje: bilo je to utjelovljenje Sina Božjega na Zemlji, kad je Bog postao čovjekom, našim bratom, kako je to rekao Franjo Asiški, utemeljitelj franjevačkog reda. Upravo je Franjo Asiški, kako piše 1648. godine fra Franjo Glavinić, trsatski povjesničar i jedan od najpoznatijih franjevaca u službi Trsatskog svetišta, u svome djelu Origine della Provincia Bosna-Croatia (Udine, 1648., fol. 9), noćio i odmarao se na trsatskom brijegu i tom je zgodom primio objavu „da će na Trsat prispjeti svetinja, naime sveta Kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti”.
Boravak svetog Franje u Hrvatskoj
Povijest zna da je sv. Franjo Asiški godine 1212. pošao na put lađom u Svetu Zemlju, ali su ga „protivni vjetrovi” bacili na istočnu obalu Jadrana pa je doista boravio na hrvatskom tlu; o tome svjedoče najraniji svečevi biografi. Mnogi gradovi na hrvatskoj obali Jadrana žele da je sv. Franjo boravio baš u njima, iako povjesničari nisu kadri opravdati takve tvrdnje. Sam Glavinić bilježi da i zagrebački franjevci gaje tradiciju da je sv. Franjo tom zgodom bio u Zagrebu i ondje osnovao samostan, ali odmah pridodaje da nigdje nije naišao na zapis koji bi to spominjao. No, ostaje također upitno je li sv. Franjo bio na Trsatu i navijestio da će njegovi duhovni sinovi, franjevci, biti u službi Trsatskog svetišta od davne 1453. godine do danas, tj. punih pet i pol stoljeća. Predaja o dolasku Nazaretske kućice na Trsat 1291. godine protkana je prepoznatljivim povijesnim činjenicama, ali je dobrim dijelom poremetila njihovu kronološku slijednost. Tako ističe da su tada Trsatom vladali knezovi Krčki, kasnije zvani Frankopani. Oni su doista stolovali na Trsatu od 1116. do 1529. godine. Tradicija kaže da je sveta Kućica bila na mjestu gdje danas stoji bazilika Gospe Trsatske, koje se tada zvalo „Ravnica”. Bila je dugačka devet metara i 49 centimetara, široka četiri metra i 50 centimetara, a visoka tri metra i 24 centimetra. Zidana je bila od crvenkasta kamena, položena bez temelja na samo tlo, krov joj je bio drven, oličen plavom bojom i oslikan zvijezdama. Trsatski vjernici primili su dolazak kućice kao posebnu Božju naklonost. Gospodar trsatskog kaštela Nikola I. Frankopan odlučio je, kako bi se razjasnio sam događaj, poslati u Palestinu poslanstvo. U poslanstvu su bili trsatski plovan Aleksandar Jurjević, koji je, ugledavši svetu Kućicu, iznenada ozdravio od teške vrućice, barun Sigismund Oršić i Ivan Greguroci. Oni su ponijeli u Svetu Zemlju točnu mjeru Svete kućice, kako bi u Nazaretu, na mjestu utjelovljenja, utvrdili je li kućica što je stigla 1291. godine na Trsat ista ona u kojoj je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će začeti po Duhu Svetome. Putopis trsatskog župnika nije sačuvan, ali, zahvaljujući fra Franji Glaviniću, saznajemo da su poklisari, poslije četiri mjeseca putovanja i istraživanja, podnijeli knezu Nikoli izvješće. Ti su zapisi bili među dokumentima Medvedgradskih uspomena, to jest spisima trsatskog franjevačkog samostana, koji su se od 1509. do 1512. čuvali u tvrđavi Medvedgrad.
Loretska i trsatska predaja o pojavi svete Kuće
Medvedgradske uspomene čuvale su i zapis da je Nazaretska kuća nestala 10. prosinca 1294. s Trsata i od tada se nalazi u talijanskom gradiću Loretu blizu Ancone. Povijest to Marijino svetište prati od početka 14. st. i bilježi događaj čudesnog prijenosa svete Kuće iz Nazareta sredinom 15. st. u tzv. Ružariju sr. Katarine (1413.-1463.).
Nazaretska kućica – Loretto
Dugo se držalo da je prvi zapis koji izričito govori o prijenosu svete Kućice na obale Jadrana zabilježio između 1465. i 1472. godine ondašnji čuvar svetišta u Loretu Pier Giorgio Tolomei, zvan Teramano. Poslije njega je franjevac Francesco Suriano, potkraj 15. stoljeća, osporavao to čudo tvrdnjom kako Bogorodičina kuća, zbog toga što je u Nazaretu bila ukopana u stijenu, naprosto nije mogla „poletjeti” i biti prenesena. Istinitost predaje nijekao je u doba protestantske reformacije i koparski biskup Pavao Vergerije, pišući početkom 16. stoljeća o „loretskom idolu”. Bilo je više pisaca koji su dovodili u pitanje istinitost te predaje. Nasuprot njima javljali su se branitelji tvrdnje o čudesnom prijenosu Nazaretske kućice, a među njima se ističu u 16. stoljeću Girolamo Angelita (1509.-1561.), gradski službenik u Recanatiju, Rafaele Riera (1582.), dugogodišnji ispovjednik u Loretu, kao i isusovac Orazio Torsellini (poslije 1617.), ravnatelj zavoda „Illvricum” u Loretu. Ipak, do današnjih dana oštro se suprotstavljaju dva mišljenja: jedno brani istinitost trsatsko-loretske predaje, a drugo osporava njezinu vjerodostojnost. Angelita je 1530. prvi u svom opisu prenošenja svete Kuće iz Nazareta u Loreto spomenuo Trsat kao privremeno boravište svete Kuće, a spominje i bana Nikolu Frankopana, koji je želio provjeriti podrijetlo te kuće pa je uputio u Svetu Zemlju poslanstvo na čelu sa župnikom Aleksandrom. Njegovo upotpunjenje loretske predaje o prijenosu svete Kuće preuzeo je Torsellini, a zatim i naš Bartol Kašić. Spomenuta trojica prvi su pisci koji su zapisali trsatsku predaju o prijenosu svete Kuće ili, barem, trsatski dio loretske tradicije. Angelita i Torsellini ističu da su se koristili dokumentima s Trsata u opisu zbivanja prijenosa svete Kuće na Trsat i zatim u Loreto. No, nije isključeno da su saznali za trsatsku predaju o prijenosu svete Kuće na zapadnu obalu Jadrana od Hrvata koji su se naselili u Loreto i njegovu okolicu bježeći pred Turcima u dugom razdoblju od 14. do 16. st. Svakako su hrvatski doseljenici još 1469. u samom Loretu osnovali osobitu hrvatsku marijansku bratovštinu kako bi bolje njegovali pobožnost Majci Božjoj Loretskoj. Najznačajniji povjesničar Trsatskog svetišta fra Franjo Glavinić tri je puta bio u Loretu. Upoznao je loretsku predaju o prijenosu svete Kuće i neke pojedinosti je ugradio u svoju povijest Trsatskog svetišta. On, naime, ističe da svoje izvješće temelji na zapisima iz tzv. Medvegradskih uspomena, izgorjelih 5. ožujka 1629. u požaru koji je uništio trsatsku franjevačku samostanku knjižnicu i arhiv. U tim je zapisima bio i putopis trsatskog župnika Aleksandra, koji je, po nalogu kneza Nikole Frankopana, bio pošao u Svetu Zemlju. Glaviniću, provjerenom povjesničaru i piscu drugih djela u duhu katoličke obnove, ne može se predbaciti da je izmislio izvješće o prijenosu svete Kuće iz Nazareta na obale Jadrana. Bio je, naime, povjesničar koji je dobro razlikovao povijesna vrela od tradicije, pa u svojoj Povijesti Trsata bilježi: „Ukratko sam prikazao povijest prvog prijenosa sv. Kuće loretske, tj. iz Nazareta na Trsat, s nekim stvarima koje se tiču trsatske crkve i samostana, a da time nisam izobličio povijest, koja predstavlja istinu”. Danas povjesničari nisu kadri prosuditi narav ni vjerodostojnost tih uništenih trsatskih zapisa među Medvegradskim uspomenama. Stoga valja i nadalje tražiti povijesna vrela za potpuno razrješenje ili odbacivanje trsatske predaje o prijenosu svete Kuće na Trsat, jer je Klaro Pasconi 1731. zabilježio da je izvješće župnika Aleksandra bilo zapisano i u gradskim kancelarijama Rijeke, Bakra, Senja, Krka i Grobnika. Loretsku predaju povjesničari i danas istražuju, iako u tome ponekad ne vide da je potrebno voditi brigu o dvije predaje – o prijenosu svete Kuće iz Nazareta, o trsatskoj i loretskoj. Danas je jasno da su se one razvijale prvo samostalno, a od 1530. zajednički.
fra Emanuel Hoško, povjesničar
Marijin odgovor na navještenje – Blagovijest
„Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu,
mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji
zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje
prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“
Marko Štrok
