Kad ti se poljulja cijeli život kad više ne znaš što bi. Kad ti ideali odjednom nestanu. Kad više nemaš ništa što bi bilo okosnica tvog života. Tada je olako se povući.
Većina ne može podnijeti takvu situaciju. Jednostavno žele nestati. Teško se nositi sa svim novim izazovima koji iza takvih lomova nastaju. Povlačenje iz javnog života način je na koji većina reagira. Kroz cijeli vazmeni tjedan pratili smo dvije velike situacije. Kristov trijumf života. Smrću Kristovom smrt je uništena jer je po njemu došao novi rajski život. Obnovljen je novi život vječnosti. Život kojem nema kraja. S druge strane pratimo reakcije apostola koji u strahu se povlače. Boje se za svoje živote. Dovoljno je pratiti njihove reakcije straha toliko jake da su se vratili svojim kućama i uobičajnom poslu. No On Uskrsli uvijek ih je sabirao. I to doista radi i nama. Sabire nas nanovo oko sebe da iz njega crpimo snagu za život. Svaki dan je za nas kršćane Uskrs. Svaki dan je za nas susret s Njim živim koji nas nikada nije napustio. Ide pred nama. On je onaj koji svakog od nas toliko ljubi i svojom ljubavlju obasiplje ali nas kao i apostole poučava: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? …Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ Hrabri u svim neizvjesnim beznadnim situacijama u kojima se ne snalazimo u kojima smo izgubljeni. „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ On nas ne ostavlja ni u jednoj situaciji koja nam je teška i koja nam ostavlja nesigurnost. „Što plačeš?“ doista naša nesigurnost uvijek u nama unosi toliko toga da nas jednostavno paralizira. No on nanovo eli uspostaviti u nama novi poredak ljubavi.
„Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!“ sigurno je teško nositi se sa svim životnim okolnostima no Bog nas svojom ljubavlju obnavlja i želi da ga prepoznamo da ponovno se izgradi svijet u kojem je On gospodar. Svijet u kojem više nema za nas kršćane straha. I to je ono što se od nas i očekuj. Da budemo svjedoci. Oni koji vjeruje da je njihov Gospodin Bog živ. Tada u nama ne postoji ništa što bi nas moglo odvratiti od radosti života. Zato nas pomalo i kori u našoj nevjeri u našoj kršćanskoj mlakosti jer sve nam je ostalo postalo važan a susret s njim smo stavili u poziciji odmahnute ruke kao da ne želimo s njim biti. „Napokon se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih.“ Za nikoga, ni apostole ni nas Uskrsli ne želi da proces vjere u uskrsnuće bude jednostavan i lagan. Taj proces mora biti težak, bolan ali snažan i izgrađujući. Onaj koji u potpunosti uništava svu djetinju nezrelu vjeru zabavišta a donosi vjeru ljubavi spašenih. I to je ono što nam se događa danas kao vrhunac u Tominoj javnoj pobuni.
Zato je danas dan milosrđa. Onog istinskog Kristovog milosrđa koji svakog od nas vraća iz nevjere u vjeru. Iz nevjere koju smo doticali svojom rukom u vjeru koja nema potrebe više u ničem se osvjedočiti jer Njegovo je svjedočanstvo neizmjerno u našem životu. Danas se zagledaj u Kristove oči milosrđa. Dopusti da te njegov mili pogled u cijelosti prožme. Susret s njim poništava sve što nije dobro. Susret s njim poništava svaku neizvjesnost, svaki strah, svaku bol, svaku životnu nedaću. Tada se u Njegovom miru ostaje do kraja života. Učimo se milosrđu njegovom. Ne povlačimo se pred ruljama zla već se snagom vjere u uskrsloga stavimo na raspolaganje Kristu da preko nas djeluje i da preko nas njegovo milosrđe obnavlja lice zemlje. „Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«“
don Damir Bistrić
