U vremenu kad je sve banalizirano radosna vijest Uskrsnuća Gospodinova teško je prihvatljiva. Vidljivo je da je vjera postala predmet podsmjeha i ismijavanja.
Radije se želi medijska pozornost negoli iskreni pozni stav prihvaćanja vjere. Lakše je iskoristiti Krista kako bi se oni koji i onako nemaju nikakve vjere prezentirali kao veliki borci za spasenje čovjeka. Nikada nije bilo pogodno vrijeme za ne koji vjeruju. Nikada nijedno doba nije bilo niti će biti naklonjeno Isusu ni istini koju je Isus živio. Svako vrijeme nas odvaja od Božje blizine. U teškoćama života tako se lako damo pokolebati i odvesti putovima koji nas odvode na stranputice u kojima onda se izmučimo za cijeli svoj život. No vrijeme u kojem jesmo ima za nas snažnu novost. Novost povratka Kristu. Povratak svome Bogu koji je životvorac koji je učitelj dobrog života.
Svakodnevno smo u prilici sebe uvjeravati kako nam je Bog daleko kako nas ne razumije kako ne zna kako nam je teško živjeti naš bolan i mukotrpan, neizvjestan život. Koliko god u nama postojala želja radije pamtimo svoje teške trenutke i po tim trenutcima izgrađujemo svoj životni stav. No u teškoćama ne vidimo jednu i najveću istinu da je upravo tad jedini pored nas bio Gospodin. To je taj naš put u kojem nam s toliko ljubavi neprestano u našoj zabrinutosti skreće pozornost sa nebitnoga kako bi upoznali i spoznali njegovu blizinu. Naš Emaus na kojem se nalazimo kao da je odsječen i kao da ne želimo prepoznati Gospodina. Uvijek se radije uzdamo u nekakve veze i vezice. Baziramo se na ono što je prolazno i u prolaznosti se izgubimo. Poput apostola pokolebamo se pred svim silnicima vremena i pred svjetinom koja ionako ima uvijek samo jedno demonizirati Boga. To je naš problem današnjice u kojem smo sebe dali da nas vode i rastežu na sve strane umjesto da krenemo za svojim Gospodinom, živim, Uskrslim. Zauzetim stavom indiferentnosti odbijamo da Bog u nama djeluje. Odbijamo da bude s nama. Zatvaramo mu mogućnost da nas osposobi za radost. Ako uvijek misliš da si u pravu nikada ništa nećeš naučiti u životu.
Uskrs je vrijeme novog učenja. Svako naše teško razdoblje uvijek je plodonosno za nas. Tada se događaju najbolje stvari. Pa i ovo vrijeme pandemijsko je blagoslovno sveto vrijeme. Sve se iskristalizira. Tako najteži periodi u životu postaju otkrivenje da vidiš pravo lice svake osobe pored sebe. To je ovaj današnji susret s Kristom. Apostoli su sve do neki dan imali slavu. U sebi osjećali su vlast, moć. Bili su izloženi, dobrodošli i važni. No nakon Kristove smrti povukli su se. Zatvorili u svoje svjetove i u zbunjenosti komentirali o vijestima koji su dolazile do njih. Od ovoga nas danas Gospodin želi osloboditi. I od vlasti moći i biti važan i od zatvorenosti straha i nepotrebnih komentara. Oslobađa nas od zbunjenosti i prestrašenosti. Želi nas osloboditi od svega što prijeći da uskrsne u nama. Ne dopustimo da se naš život pretvori u robovanju strahovima. Ne živimo tuđe živote, već svoj jedini i najdragocjeniji.
„Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.“ Toliko je malo potrebno da nas zahvati Božja radost. Danas to omogućimo sebi. Ne dopustimo da nas sumnja razdire. Priđimo bliže svom Gospodinu. U poniznosti srca dopustimo da nas poučava. Oslobodimo se svega negativnoga i neka se i u nama dogodi uskrs.
don Damir Bistrić
