Što je šira „američka obitelj“
Obitelj je osnovna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj se sjedinjuju biološko-reproduktivne, ekonomske i odgojne funkcije. Obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. Obitelj mogu činiti i članovi koji nisu nužno u krvnom srodstvu, primjerice prilikom usvajanja djece. U obitelj pripadaju roditelji, djeca, unuci, djedovi i bake, svi koji su rođeni u obitelji i svi koji su postali članovi obitelji sklapanjem braka. Muž i žena s jednim ili više djece jesu nuklearnu obitelj, koja se često ugrađuje u veće „molekule” takozvane proširene obitelji. U zapadnom svijetu mnoge funkcije koje je tradicionalno obavljala obitelj preuzimaju državne ustanove, poput vrtića i staračkih domova.
Pravno uređenje obitelji
Opća deklaracija o pravima čovjeka u članku 16. sadrži odredbu o pravu punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koju se štiti kao temeljnu društvenu jedinicu. Slično propisuje i članak 23. Međunarodnog pakta UN-a o građanskim i političkim pravima i čl. 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U Republici Hrvatskoj Obiteljski zakon propisuje da je brak „zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca” (čl. 4.), koji „se sklapa suglasnom izjavom žene i muškarca u građanskom ili vjerskom obliku” (čl. 6.). Uređenje obiteljskih odnosa temelji se na ravnopravnosti žene i muškarca, uzajamnom poštovanju i pomaganju svih članova obitelji, te zaštiti dobrobiti i prava djeteta, za što su odgovorna oba roditelja. Obiteljskim pravom osigurava se i zaštita djece bez roditeljske skrbi, te odraslih osoba s duševnim smetnjama (čl. 2.). Obiteljski zakon također regulira učinke izvanbračne zajednice između (jednog) neoženjenog muškarca i (jedne) neudane žene, ako je u njoj rođeno dijete ili ako ona potraje dulje od tri godine (čl. 3.).
Tradicionalni pogled na obitelj
Prema tradicionalnom gledanju, „obitelj je prirodna i osnovna društvena jedinica” [5]. Prema takvim stajalištima, društvo postoji stoga što postoje obitelji. Prava društva i države samo su posljedica postojanja obitelji pa je stoga obitelj od njih važnija: „Nije obitelj radi društva, nego je društvo radi obitelji”.
Katekizam Katoličke crkve o obitelji
Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego „Božja obitelj”. Od početaka jezgru su Crkve često činili oni koji postadoše vjernici zajedno s cijelom svojom obitelji. Kad bi se obraćali, željeli bi da im sva obitelj bude spašena. Postavši vjerničke te obitelji bijahu mali otoci kršćanskoga života usred nevjernoga svijeta (KKC, 1655).
U naše doba, u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od osnovne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive i ižarujuće vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, služeći se drevnim izrazom, nazvao obitelj „Ecclesia domestica – Domaća Crkva”. U krilu obitelji „roditelji treba da za svoju djecu riječju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i gaje u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto” (KKC, 1656).
Kršćanska obitelj je zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Njezina roditeljska i odgojna služba odsjaj je Očeva stvoriteljskog djela. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Svakodnevna molitva i čitanje riječi Božje jača u obitelji ljubav. Kršćanska je obitelj blagovjesnička i misionarka (KKC, 2205).
Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život (KKC, 2207).
Feministički i LGBT prijedlozi vezani uz obitelj
Prema stajalištu LGBT i feminističkih intelektualaca, brak je plod miješanja države u privatnost, te se eventualno mogu „ublažiti” njegove loše društvene posljedice. Savršenije bi društvo, prema njima, bilo ono u kojemu braka uopće ne bi bilo. Obitelj kakvu zamišljaju bila bi sastavljena od djeteta, te jedne ili nekoliko odraslih osoba koje su na dulje ili kraće vrijeme preuzele odgovornost za dijete. Točnog „nacrta” kako bi se država povukla iz miješanja u privatnost i takve zajednice još nema. Za sada nitko ne tvrdi da bi država posve trebala napustiti brigu o djeci pa je očito da bi se i u slučaju ostvarivanja feminističkog/LGBT ideala država nekako morala miješati u privatnost osoba koje žive s djecom.
Odrastanje u kulturi koja želi razoriti prirodnu obitelj
„Djeca danas odrastaju u kulturi koja nastoji uništiti prirodnu obitelj, koju čine jedan muškarac i jedna žena povezani isključivom međusobnom vezom te djeca koju zajedno imaju. Danas se smatra zadrtim reći da je prirodna obitelj bolja od bilo kojeg drugog aranžmana. U školama se danas, a pogotovo u popularnoj kulturi, djeci čak govori da rod nije promjenljiva kategorija vezana za biološki spol. Osim toga, kultura seksa za jednu noć, razvoda i izvanbračnog rađanja danas je toliko normativna da ne možete kriviti mlade ljude za njihovu zbunjenost.“ „Stalno se brinem za svoje studente hoće li uopće moći održati obitelj“, povjerio mi se profesor s jednog konzervativnog protestantskog fakulteta. „Većina njih nikada nije vidjela kako izgleda tradicionalna obitelj“ (Rod Dreher, „Benediktova opcija“, Verbum, Split, 2017., str. 250-251).
Misli sv. Ivana Pavla II. o ljubavi, braku i obitelji
Veliki papa sveti Ivan Pavao II. često je govorio o ljubavi, braku i obitelji, a osobito kroz svoju „teologiju tijela”. Neke su to od njegovih najljepših misli! „Teologija tijela” sastoji se od 129 govora sv. Ivana Pavla II. koje je držao na općim audijencijama srijedom, od 1979. do 1984. Govori su riznica teoloških dubina o međusobnom odnosu žene i muškarca te o njihovu odnosu prema Bogu.
Muž i žena nose božansku sliku
Čovjek, kojega je Bog stvorio kao muško ili žensko, nosi božansku sliku otisnutu na svome tijelu „od samog početka”. Muškarac i žena jesu dva različita načina ljudskog „biti tijelo” u jedinstvu te slike (2. siječnja 1980.).
Muškarac i žena stvoreni su jedno za drugo
Sam čovjek ne može potpuno shvatiti ovu bit (biti osoba). On to shvaća samo postojeći „s nekim” te još dublje i potpuno postojeći „za nekoga”. Zajedništvo osoba znači postojati u uzajamnom „za”, u odnosu uzajamnog dara (9. siječnja 1980.).
Naše nam tijelo omogućuje postati dar drugima u ljubavi
Ljudsko tijelo sadrži od samoga početka… sposobnost iskazivanja ljubavi, one ljubavi u kojoj osoba postaje dar, a pomoću toga dara ispunjava smisao svoga bića i postojanja (16. siječnja 1980.).
Tijelo otkriva otajstvo Božje ljubavi prema ljudskim bićima
Tijelo, i samo ono, sposobno je učiniti vidljivim ono što je nevidljivo: duhovno i božansko. Ono je stvoreno kako bi u vidljivu stvarnost svijeta prenijelo otajstvo skriveno od davnina u Bogu (Božju ljubav prema čovjeku), i tako postalo njegov znak (20. siječnja 1980.).
Brak je najstarija objava Božjeg plana
Brak je najstarija objava (Božjeg) plana u stvorenom svijetu, s konačnom objavom da je „Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju”, darivajući tako braku svojom otkupiteljskom ljubavi karakter i smisao (8. rujna 1982.).
Brak je ujedinjenje u jedno ljudsko tijelo
Brak… je sakrament u kojemu muškarac i žena, pozvani postati „jedno tijelo”, sudjeluju u Božjoj kreativnoj ljubavi. Oni sudjeluju u tome činjenicom da su stvoreni na sliku Božju te su zbog toga pozvani na određeno zajedništvo, i zato što je isti taj savez od početka bio blagoslovljen plodnošću (15. prosinca 1982.).
Muškarci su pozvani ljubiti žene kao što je Krist ljubio Crkvu, a žene su pozvane biti podložne svojim muškarcima kao Kristu
Muž je iznad svega onaj koji ljubi, a žena, s druge strane, je ona koja je ljubljena. Možda se može krivo shvatiti ideju o podložnosti žene svome mužu, kao o nekom stanju ropstva. Pravilno shvatiti izjavu moguće je u kontekstu cjelokupnog teksta iz Poslanice Efežanima, koji prije svega govori o „iskustvu ljubavi“. Naime, „iskustvo ljubavi“, prema Poslanici Efežanima, govori o podložnosti Crkve Kristu, jer je Krist dao život za Crkvu, te stoga označava iskustvo njegove ljubavi (1. rujna 1982.).
Poziv na brak zahtijeva shvaćanje „teologije tijela”
Oni koji traže ostvarenje vlastitog ljudskog i kršćanskog poziva u braku pozvani su, prije svega, istražiti „teologiju tijela”, čiji početak nalazimo u prvim poglavljima Knjige Postanka – u opisu života i ponašanja prvih ljudi. Kako je samo, na putu do bračnog poziva, nužno temeljito poznavati značenje ljudskog tijela, u njegovoj muževnosti i ženstvenosti! Ispravna svijest o bračnom značenju tijela svakako je potrebna (2. travnja 1980.).
Ljudska spolnost je darivanje samog sebe u braku i prokreaciji
Bračni čin… „istodobno” ujedinjuje muža i ženu u najbližoj mogućoj intimnosti „i omogućuje im sudjelovati u stvaranju novog života”. I jedno i drugo događa se „kroz temeljnu strukturu”. Iz toga slijedi da čovjek (s nužnošću ispravnog razuma) mora prepoznati istovremeno „dvostruko značenje bračnog čina” i također „neodvojivu vezu između ujedinjujućeg značaja i prokreativnog značaja bračnog čina”. Ovdje je riječ o čitanju jezika tijela u svjetlu istine (11. srpnja 1984.).
Krist je uzor kršćanskom braku
Sam Krist pokazuje tu savršenu ljubav kojom je ljubio (Crkvu) dajući sebe samog za nju. Ova ljubav slika je i nadasve model ljubavi koju muž treba pokazati svojoj ženi u braku, kada su međusobno podložni jedno drugomu „iz poštovanja prema Kristu” (25. kolovoza 1982.).
Papa Franjo o obitelji
Obitelj je kolijevka života te škola ljubavi i prihvaćanja
Obitelj je kolijevka života te škola ljubavi i prihvaćanja. Ona je poput prozora koji se otvara prema otajstvu samoga Boga, istaknuo je papa Franjo u svojoj današnjoj tweet-poruci, nastavljajući na taj način sa svojim pratiteljima na toj društvenoj mreži dijeliti kratka promišljanja o obitelji. A kao što je istaknuo u svojoj apostolskoj pobudnici „Amoris laetitia“, „ljubav se živi i njeguje u svakodnevnom životu supružnikā, jednog s drugim i s njihovom djecom“ (AL, 90).
Ljubav koja postaje plodna
Citirajući sv. Ivana Pavla II., Papa je u tome dokumentu napomenuo da se „bračna ljubav ne iscrpljuje u bračnom paru… bračni drugovi, dok se predaju jedno drugome, preko samih sebe daruju jedno stvarno biće, dijete, živi odraz svoje ljubavi, trajni znak bračnog jedinstva te živu i nerazrješivu sintezu svoga bića kao oca i majke“ (165). Tȁ „obitelj je mjesto u kojem se novi život ne samo rađa nego i prihvaća kao Božji dar“ (166).
Uloga roditelja u odgoju djece
Komentirajući pak važnost roditelja u odgoju djece, papa Franjo istaknuo je da „roditelji uvijek utječu na moralni razvoj svoje djece, bilo pozitivan bilo negativan. Iz toga slijedi da oni trebaju prihvatiti tu neizbježnu odgovornost i ostvarivati je svjesno, s oduševljenjem, razumno i prikladno“ (259). Govoreći o odgojnoj zadaći roditelja, Sveti je Otac napisao da su „roditelji, svojom ljubavlju i primjerom, dužni djeci uliti povjerenje i probuditi u njima poštovanje i ljubav“ (263). „Roditelji su također odgovorni za oblikovanje volje svoje djece, razvoj dobrih navika i spontanog opredjeljenja za dobro“ (264).
Obiteljski život kao odgojna sredina
Papa je, osim toga, u spomenutoj poslanici istaknuo da je „obitelj prva škola ljudskih vrednota, gdje učimo mudro koristiti slobodu“, jer „određene se sklonosti razvijaju u djetinjstvu i tako se duboko ukorijene da se zadrže tijekom cijeloga života, bilo kao privlačnost prema određenoj vrednoti bilo kao spontano odbacivanje određenih vladanja“ (274).
Prenošenje vjere
Objašnjavajući važnost roditelja u prenošenju vjere, papa Franjo je u tome dokumentu napisao da „odgoj djece mora biti obilježen urednim procesom prenošenja vjere, koji otežavaju današnji način života, radno vrijeme i složenosti današnjega svijeta, gdje se mnogi, da bi osigurali puko preživljavanje, izlažu bjesomučnom ritmu života“. „Usprkos tome“, dodao je Sveti Otac, „obitelj mora i dalje biti mjesto gdje ćemo učiti cijeniti smisao i ljepotu vjere, moliti i služiti bližnjemu“ (287). „To započinje s krštenjem“, nastavio je Papa, „u kojemu, kako je govorio sveti Augustin, majke koje donose djecu na svijet ‘surađuju u svetom rađanju’. Potom započinje hod rasta novog života. Vjera je Božji dar, primljen na krštenju, a ne plod ljudskog djelovanja. Ipak, roditelji su sredstvo kojim se Bog služi za njezin rast i produbljivanje… Prenošenje vjere pretpostavlja da roditelji žive stvarno iskustvo vjere u Boga, da ga traže i trebaju, jer samo na taj način ‘naraštaj naraštaju kazuje djela tvoja’ (Ps. 144,4) i ‘otac naučava sinovima tvoju vjernost’ (Iz. 38,19)“. „To zahtijeva da molimo Boga da djeluje u srcima, tamo gdje mi ne možemo doprijeti. Zrno gorušice, koje je tako sitno, postaje veliko stablo (usp. Mt. 13,31-32), i to nam daje shvatiti nerazmjernost između djelovanja i njegove posljedice. Tada spoznajemo da nismo gospodari toga dara, već njegovi brižni upravitelji“, napisao je među ostalim papa Franjo.
Radio Vatikan, 23. kolovoza 2018.
Zaštitnička molitva za obitelj
Gospodine Isuse, u rane tvoga presvetoga Srca stavljam sebe i sve članove svoje obitelji. Ponizno te molim, oprosti nam sve naše grijehe i učini naša srca po svojem Srcu, blagom i poniznom. Molim te da svojom predragocjenom Krvlju prekriješ, ispuniš i zaštitiš mene i sve članove moje obitelji. Isuse Kriste, ti si jedini Gospodin i naš Gospodar; samo ti imaš svu vlast nad svima nama. Gospodine Isuse, opečati svojom presvetom Krvlju sve članove moje obitelji, prostore u kojima živimo i radimo, sve ljude s kojima se susrećemo i surađujemo, sva prijevozna sredstva kojima se služimo, sve izvore dohotka i sva materijalna sredstva koja su nam od Boga namijenjena i koja već posjedujemo.
Isuse, ulij nam svoju ljubav za sve ljude, osobito one koje teško prihvaćamo i one koji nas ne vole. Neka tvoja sveta Krv, Isuse, slomi snagu svake loše navike među nama, svih negativnih riječi, misli, želja, osjećaja i postupaka. Otkloni od nas posljedice negativnosti iz prošlosti. Po svojoj muci i uskrsnuću učini nas otvorenima za sve što nam želiš dati. Neka nas tvoja Krv opere i iscijeli sve naše rane. Neka snaga tvoje Krvi slomi u nama i među nama sva negativna naslijeđa duha i duše koja se žele prenijeti na nas od pokojnih članova naše obitelji (zastati i nabrojiti). Isuse, svojom svetom Krvlju operi ih i otkupi kod nebeskog Oca i uvedi ih u svoju slavu. Hvala ti na tvojoj i našoj Majci, na svetim zaštitnicima moje obitelji, na anđelu čuvaru svakoga od nas, na njihovoj neprestanoj pomoći i zaštiti. Slava tebi, Gospodine Isuse! Amen.
vlč. Vladimir Trkmić
