Stajati pred otajstvom Božje blizine za nas vjernike je neprocjenjiv Božji dar. Želimo sve svoje vrijeme provesti s Njim koji je životvorac i posvetitelj. Uz Njega se osjećamo sigurni i zaštićeni. I to je snaga milosti koja se danas razlijeva.
Pratimo svog Gospodina na putu ovom zemljom u kojem se osvjedočujemo u njegovoj ljubavi i brizi. O njegovoj neizmjernoj dobroti. No on ne želi da budemo navezani na njega. On ne razvija kult ličnosti. On se ne dodvorava medijima i društvu. Nije mu bitno što to netko o njemu misli. Nije opterećen ljudskim glupostima s kojima se neki bave. Njemu nije primarno ljudsko prazno mudrovanje iza kojega ne stoji ništa već prazna nezadovoljna duša. Jer iz obilja srca usta im govore. Iz obilja nezadovoljstva samo se rađa još veće nezadovoljstvo i promašenost života. On je Bog koji je s nama. Bog koji živi s nama. Koji nas nikad nije napustio niti se odijelio od nas. Možda je to nekima teško shvatljivo. No to je samo jednostavna stvar vjere. Življene i osvjedočene vjere. Za one koji trajno tjeraju svoju volju uvijek se žale. Njima je sve problem. Ti sve samo kritiziraju nezdravim kriticizmom i svima u svemu nalaze mane i svi su im u životu krivi jedino sebi jer su ispleli svoju mrežu nezadovoljstva u kojoj su se zapleli ne priznavajući vlastiti grijeh i da su ono sami sebi jedini problem.
Prateći Krista pred nama stoji dar ljubavi koju Bog daruje. Jer to on jest Bog koji u svojoj pedagogiji otvoreno svakom od nas pohvaljuje dobro ali i jasno nam ukazuje što to nije dobro u našem životu. Ne možemo očekivati Božju pohvalu za naše ustrajanje u grijehu. Bog ne opravdava grijeh premda neizmjerno ljubi raskajana grešnika. Bog ne trpi našu kršćansku dvoličnost niti naše kršćansko licemjerstvo. A ono je danas toliko naglašeno na svakom koraku. Jer mnogi kršćani žive kao pogani. A to je kraj i smrt kršćana. Koji su se više bazirali na magiju i magizam običaja i vjerskog nezdravog folklora, jeftinog politikanstva a ostavili snagu vjere. U današnjem svetom evanđeoskom odlomku svjedočimo Kristu koji dijeli s nama sve u životu. I radost i tugu. Zdravlje i bolest. Blagostanje i oskudicu. On s nama prolazi sve najdelikatnije trenutke života.
Nije slučajno da apostol Ivan ispisiva ovaj događaj na samom Kristovom javnom djelovanju. Tu se već sve smješta na svoje mjesto. Svadba u Kani Galilejskoj na kojoj je Krist prisutan u sebi nosi veliku istinu koja je neodvojiva od nas. Za nas kršćane svadba je svaka euharistija. Svaka sveta misa je radosno svadbeno slavlje. To je ono na što nas sveti Ivan podsjeća. Na nama nije da živimo u pretjeranim ovo zemnim brigama koje nam odvlače pažnju od onoga što je svetost i radost. To je ono što pokreće naš život. Mnoštvo je onih koji smatraju da im je nedjelja ipak dan za neke druge stvari. A eto ta neka misa je tako nešto nepotrebno. No za nas koji vjerujemo nema drugog puta. Biti pozvan na svadbu a ne odazvati se znak je ponajviše ne kulture i velikog ne poštovanja. I premda su nam danas svadbena slavlja više u nekoj drugoj domeni ne radi ženidbenog slavlja već radi popratnih bakanalija.
Misa, sveto euharistijsko slavlje, za nas vjernike je najdragocjenija snaga života. Bez tog eliksira života nema radosti niti zadovoljstva. Na svetom slavlju se ne pune nikakve baterije kako to neki kažu, na svetim slavljima se susreće s živim Isusom Kristom. Bogom živim. To je susret veselja. Susret radosti. Susret koji u sebi nosi neizmjernu ljubav. Ljubav koja čovjeka preporađa da se zna suočiti sa svim zlom koji mu prijeti i od zlih ljudi i od svega što bi mu moglo nauditi. Ako to se ne osjeti onda je i sam voditelj slavlja daleko od Boga i pred njim odgovoran. Ne treba se bojati ni tih nekih nazovi kršćana koji ne idu zbog ovoga ili onoga na misu takvi nisu vjernici to su samo nekakvi simpatizeri, kršteni pogani. Bog ne zove niti svete niti pravedne, već grešnike. Ponizne grešnike koje vraća k sebi. A ti neki samo prozvani sveti i pravedni sebi su već presudili.
Danas dopustimo da nas Božja ljubav zahvati. Danas premda je stanje takvo kakvo jest nesigurno prepuno neizvjesnosti i straha ne gubimo nikada susret sa svojim Bogom. Danas smo pozvani skupa s njim biti dionici Božanske ljubavi. Kako je to lijepo rekao naš sveti papa Ivan Pavao II „ Ljubav uvijek pobjeđuje. Kao što je Krist pobijedio. Ljubav sve osvaja. Iako se nekad čini, pred nekim događajima da se može činiti nemoćnom. Krist se je na križu učinio nemoćnim. Ali Bog može uvijek učiniti više.“ To je susret s Bogom. Bog uvijek može učiniti više za nas. Pred njim prestaje sve i neizvjesnost i strah i tjeskoba i bol. On je toliko svemoćan i stalo mu je do nas. On je onaj koji skupa sa majkom Marijom u ljubavi ništa nam ne uskraćuje već neprestano čini čuda na nama. A nama je ljubiti jer bez ljubavi nema ništa. Lijepo je Krist rekao svetoj Faustini: „Prepustit ću uništenje samostana i crkava jer je Ljubav protjerana sa svetih mjesta.“ Zato se potrudimo od danas dolaziti na svadbeno slavlje euharistije sa svojim nakanama i molitvama jer molitva uzdiže srce k Bogu i s njim ostaje u zajedništvu ljubavi. Zato pred nama stoji veliki izazov i poslanje a najdivnije što imamo za pouku dolazi od majke: „Sve što vam rekne učinite.“ To je tajna velike moći vjere. Neizmjeran dar koji valja iskoristiti za svoj život. U predanoj poslušnosti Bogu a ne ljudima izgrađujmo svoj život da se u nama i na nama i po nama proslavi Bog koji je ljubav neizmjerna.
don Damir Bistrić
