Polako se približavamo proslavi misterija našeg otkupljenja. Korizmeno vrijeme nam je toliko dragocjeno jer upoznajemo svoga spasitelja kao onoga koji se zauzima za nas.
On je jedini kojemu je stalo do nas. Na ništa nas ne prisiljava no s tolikom ljubavlju bdije nad nama kao onaj koji je naša tolika potrebita pomoć u svakom trenu. Njemu se uvijek možemo obratiti. Zazvati njegovu prisutnost i zadobiti razumijevanje. Živimo u vremenu osuda. Vremenu dvosmislenih stavova u kojem se vječno nekoga tretira kao izopćenike dok se druge slavi. Toliko je naglašena ta društvena nejednakost u kojem oni koji su sposobni ne mogu zasjati od nesposobnih koji iza sebe uvijek imaju neki pozadinu bilo kakve naravi.
Život je toliko obezvrijeđen. Čovjek degradiran bez dostojanstva. Koliki samo prolaze bolnu agoniju izopćenika. A sve pod velom velikih filantropa i onih koji se zaklinju na svoj veliki ekstremni humanizam. Poput farizeja ovaj svijet ima samo jedno na pameti distancirati se od sebe svojih grešaka i mana, gnjusnih grijeha a svima ostalima moralizirati. Poput zloćudne bolesti metastaze takvog života protkale su cijelo društvo u kojem su svi nitko, ništa ne vrijede, grešni a oni ispravni i jedino dobri. Kvalifikacije u kojima živi ovaj svijet udaljen od Boga došao je do svoga ruba. Sve je više sofisticiranog nasilja sve je više prisila, uvjetovanja, bolesnih posjedovanja kao onih elemenata u kojem uvijek neki tiranin tlači malene i one koji su ne zaštićeni. Takvi veliki moralizatori oni sve znaju oni su za sve sposobni. Od sebe su napravili žrtve i s time sebi osiguravaju status zaštićenih kojima nitko ne može ništa. Bezbožni farizejski život vjernika samo je još više zatrovao i ugušio ono malo dobra koje poput žižka zapaljene svjetiljke slabašno gori.
Toliko nas je toga odvuklo od prave i istinske vjere. Osiljeni samovoljno tražimo zadovoljštinu opravdavajući sebe, svoje postupke i svoje grijehe i umanjujemo ozbiljnost i odgovornost kojim smo narušili sklad jedni među drugima. Pred nama je novi poziv u kojem smo svi danas dovedeni pred svoga spasitelja poput ove žene koja je kako kažu ti veliki farizeji, moralizatori, vjerska krema uhvaćena u preljubu. Dovedeni smo pred sudište i ište se naša osuda. To je svijet u kojem živimo svijet koji uvijek osuđuje. Ali taj svijet nikako nije spreman sebe osuditi i sebi dati lijek. Obično su to svi oni koji ne znaju i ne mogu dati reda ni sebi ni svojima ni svojoj obitelji, toliko su nesposobni ali bi vrlo rado se petljali u tuđi život. oni su samo dobri teoretičari koji barataju teorijom u kojem bi nametali svoja pravila ugnjetavanja. I premda smo možda osuđeni od svijeta izdignimo se i ne stojmo u sjeni onih koji bi vrlo rado gledali našu patnju sa zadovoljstvom.
Danas priđimo svom Bogu. Kleknimo pred njim. Zauzmimo jedini ispravni stav pred Bogom u poniznosti i dopustimo da se zagleda u nas. On je onaj koji nikad ne osuđuje. On je onaj koji nikad ne donosi brze i brzoplete poteze. Zna on kako je teško živjeti u ovom svijetu prepunom besmisla i okorjelih usaljenih srca u grijehu. Dopustimo da nas dotakne. Danas se započnimo pripremati za dobru uskrsnu ispovijed u kojem ćemo se pomiriti s Bogom ako bi naš život postao oličenje Božanske milosti i kako bi se očitovalo veliko djelo njegove ljubavi nad nama. Naučite se živjeti slobodno u Božjoj milosti i milosrđu. Neka vas ne dotiču svačije riječi i ne primajte ih srcu. Oni koji kod vas traže mane najčešće sa sobom i svojim životom nisu zadovoljni. Ne osvrćite se na ničije osude. Prepustite Bogu svoju parnicu i započnimo živjeti ono što smo zaboravili zauzeti stav poniznosti da Božji blagoslov otpočine nad nama. Svi koji vas osuđuju sami su sebi već presudili. „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ Krenimo ususret svom Gospodinu ljubimo ga svim svojim životom u poniznosti. Jer njegova ljubav je neizmjerna. „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“
don Damir Bistrić
