Živimo u vremenu kad svatko sebi uzima za pravo svoje stavove stavljati u usta Bogu. Valjda se na taj način današnje čovječanstvo liječi od svoje odgovornosti.
Opravdavajući svoje grijehe važno je očito podržavati ono što niti je Božje niti zdravorazumski. Zato se i nalazimo u tolikoj praznini u kojoj uvijek imamo nekakve nostalgičare, hvalitelja nedavnih ali ipak prošlih vremena. Osobito prošlih vremena koji su učinili da se lice Crkve sroza na najniže grane. Vremena kada se lice Kristovo ponizilo i nanovo izrugalo. Vremena s kojima je započela era novosti oslobađanja od Boga i svetoga. Vremena sramote iz koje je prošlo toliko zlostavljanja. Vremena novih sloboda u kojima Bog ne postoji osim samo njihov privatni bog koji su oni sami sebi. Takvo nas stanje samo odvlači od bitnosti istine Isusa Krista i nije nam potrebno se previše brinuti jer primili su svoju plaću.
Lijepo je rekao sveti Pavao u poslanici Filipljanima: „Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.“ Takvi se boje smrti jer sa njihovom smrću za njih sve završava. Teško im je umrijeti i na operacijskom stolu jer radije izigravaju patnike i mučenike bez kredibiliteta. Da takve doista treba žaliti. Za njih ne postoji ništa osim mnoštvo putova u kojem nisu otkrili jedinoga koji je jedini Put Istina i Život. Zato su im životi besmisleni. Sve što je poziv na svetost to ih nervira jer im budi savjest koliko ne vjeruju u Boga a s njim barataju kao svojom babovinom. Sve im prolazi u površnosti i financijama. Potajno kupuju palače a obmanjuju i skrivaju se iza pokrivača đavolske glumljene poniznosti i siromaštva. Veliki crkveni filantropi veliki bilgejci crkve. Takvima je njihov problem onaj u kojem ostaju vječno neshvaćeni a starost im je poziv da se nikako ne zaboravi djelo njihovo. Da ih se ne zaboravi valjda da su bili veliki prijatelji pedofila i crkvenih političara zagovarača abortusa i eutanazije i sve ostale zloće protiv Boga. Plaćenici kojima je bitna samo promocija. Jer oni su djedice koje svijet ne razumije u njihovim dobronamjernim djelima nastavka oslobađanja od Boga. Zato takvima je toliko bitno za vrijeme neprestano gledati na sat jer im je sve dosadno. Bitno im je što tko oblači na sebe ali ih ne zabrinjava svakodnevna blasfemija gdje se Presveti Oltarski Sakrament dijeli onima koji ne vjeruju u Krista kao kakav bombon i to najsvetiji sakrament pripravljen samo za one koji su dostojni stola Njegova. Takvi bi htjeli biti sve. Oni nemaju kontinuitet. Oni su sve. S njima sve započinje i sve završava.
Zato nas Pavao kao i Filipljane opominje: „Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti!“ No dana nam je i danas po Zaharijinu proroštvu nada i naša snaga u kojem je naše spasenje. To je ovo obećanje izvora života kojim u ovom vremenu stojimo i dičimo se s Njim, Isusom, Nazarećaninom, Gospodinom i Bogom. „U onaj dan otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće.“ U njemu se nalazi sva mudrost i izvor života. Izvor koji nas pere od grijeha i nečistoće zloduha.
Zato stoji danas ispred nas kao onaj koji nas u odgovornosti pita: „Što ljudi kažu tko sam ja?“ Ovdje je naša odgovornost. Mi smo lice Kristovo. Svi i sluge oltara i svi krštenici kraljevsko svećenstvo po krštenju. Mi smo odgovorni pred propovijedanjem i svjedočanstvom o Njemu. Važno bi bilo jedno od sinodalnih pitanja postaviti upravo ovo pitanje što ljudi današnjeg vremena kažu tko je Krist. Kojega im Krista propovijeda Crkva izmišljenog ili novozavjetnog. Što im Krist predstavlja u životu. Pitanje za koga su se desetljećima odgajale generacije i generacije. Za Boga ili za osobne budalaštine, kultove ličnosti, partije i sisteme. Za nove ateiste i agnostike. Kad se izgubi osjećaj za svetost tada nastaje zlo života.
Pred nama u ljubavi stoji Bog kao mir. Kao onaj koji posvećuje i koji poučava. Volio bih danas da svi zajedno doista u iskrenosti poput Petra osjetimo istinitost i posvjedočimo gromoglasno da je on „Krist –- Pomazanik Božji!“ To je naša snaga vjere. U njemu imamo svoj mir u njemu imamo sve svoje. Zato nemojmo se zabrinjavati za ništa osim za jedno da nas ništa ne rastavi od ljubavi Kristove. A put je trnovit no jedini. „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“ Bog koji je naše posvetilište dat će nam uvijek snage i duha da znamo razlučivati dobro od zla. Otvorimo mu danas svoja srca sa svim svojim potrebama. U našem posvjedočenju vjere bit će uslišano sve što stavimo u ljubavi ispred njega. Čuvajmo svoje svetinje. Zato kroz ovaj tjedan kušajte i vidite kako je dobar Gospodin i ispovijedajmo da je Isus Krist naš Gospodin, otkupitelj, spasitelj, naš jedini Bog.
don Damir Bistrić
