Naš Bog je izvor milosrđa i ljubavi. Uvijek bdije nad nama budno kako nikada ne bi bili ranjeni. No mi smo uporni u svojoj svojeglavosti.
Jer tko bolje može znati od nas samih. Mislimo da smo iznad svega i uporno udaramo glavom od zid kao da se nikada ne naučimo ničem u životu. No Božja ljubav je beskrajna. Njegova strpljivost za nas je ona koja se i danas zrcali kao najdivniji njegov dar. Kada bi smo samo poslušali i najmanji dio onog što nam je rekao i to proveli u svojem životu neizmjerna bi bila naša radost u životu. Ovako smo zabrinuti za sve što nam je nametnuto. Toliko je oko nas situacija koje se jednostavno mogu riješiti samo mi ih uvijek zakompliciramo. Očito ne znamo drugačije. A komplikacija na komplikaciju se samo gomila. I tada nastaje taj težak teret života kojim smo vječno opterećeni.
Nitko od nas nije bez problema. Velika većina toga što nosimo u svom životu sami smo sebi nametnuli. Podložni smo svakodnevno svemu onome što smo stavili kao životni prioritet a tada nastaje nesigurnost strah i opće stanje nezadovoljstva. O tome nam danas govori Gospodin. Ponajprije postavimo sebe u istinu. Što nam je prioritet u životu? Što gospodari s nama? Kome služimo i tko je taj kojem dajemo prednost u životu? Uistinu Gospodin nikada nije onaj koji kažnjava. Zato nam danas i stavlja ponajprije spremnost da prihvatimo svoju odgovornost u svemu. Lako je reći da nam je sve potrebno. Lako se opravdavati da moramo imati ovo i ono. No čovjek nije ono što ima niti što posjeduje već tko je.
Tako mi pada na pamet jedna mala slika iz života našega poznatog pjesnika Tina Ujevića koju pamtim još od srednje škole koju je uvijek znala ispričati naša profesorica hrvatskog jezika. Došao Tin tako jednom u gradsku kavanu u Sarajevu u svom boemskom stilu, u klošarskom kaputu uđe pozove konobara koji ga je ignorirao da naruči kavu, ali ga konobar mrko odmjeri i zamoli da izađe jer da takav ne može unutra. I vrati se Ujević okupan sređen u bijelom odjelu, konobar ga s primi s poštovanjem smjesti na dolično mjesto i naruči on kavu, i dok ga je konobar posluživao Ujević pred njim izlije kavu u džep odjela. Iznenađeni konobar ga pita zašto to radi, a ovaj mu pristojno odgovori : “Zato što je ovo bila kava za moje odijelo.“ I digne se i ode!
U ovom svijetu prepunom predrasuda teško se nositi sa iskrenošću i sa pravim pristupu prema svemu. Oko nas više nema onih koji imaju svoje vlastite stavove. Važno je samo ne iskakati. Jer tada privlačimo pažnju na sebe. Sve prihvaćamo kao vrijedno a gubimo sebe i svoje osobnosti. Svi samo peglaju kartice svojevoljno ulaze u bankovno ropstvo kojem nikada nema kraja. Pod izlikama medijske represije svima sve treba no zadovoljstvo je kratkotrajno. Ni novi mobitel, ni novi auto, ni najnoviji stan ne nosi radost jer postaješ svjestan da rate kredita smo stižu. Ne plaćaju se same a život je neizvjestan. Nema više nikakve sigurnosti osim jedne ogromne opterećenosti da ćeš biti vječno pod prismotrom uzništva dugovanja. To je ono od čega nas Bog želi zaštiti. On nas želi zaštititi od naše nepromišljenosti i sveg što nam uništava život. Zato nas i poučava s ljubavlju. Da se ne zatvaramo u lažni svijet potrošnje koja bi nam donijela mir. Zato nas i poziva da se ostavimo od onoga što smo stavili kao prioritet. Želi nas zaštiti od svega lošega jer smo sve stavili u posjedovanjem.
On nas oslobađa snagom milosti i poziva da se bogatimo u njemu koji je najveće ljudsko bogatstvo. „Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“ Bog nije ni protiv našega bogatstva ni protiv pravednog i poštenog rada no ništa ne smije s nama gospodariti. Život je i onako prekratak. Nema ništa od bogatstva koje je nastalo na suzama i nepravdi. Takovo bogatstvo je prokleto. A toga smo svjedoci. Uzalud sve i stanovi i kuće i vile za odmor i sve ušteđevine jer kad sotona dođe po svoje sve ode tamo gdje treba u ništa. Jer oteto je zauvijek prokleto.
Otvorimo svoje srce Bogu koji je životvorac učimo se služiti Njemu izvoru bogatstva koje nam nitko ne može oduzeti. „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima! A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.“ Neka vam je blagoslovljene nedjelja i ovaj tjedan neka bude prepun blagoslova Božjega u vašim naporima i radu.
don Damir Bistrić
