U današnjem vremenu svi smo nekako podložni tražiti brza pojednostavljena rješenja za svoje životne potrebe. Sve nam je u nekakvoj brzini. Uvijek nekakva hitnost.
I naravno da su onda takve i ponude. Kratkoročne potrebe sa kratkoročnim kreditima koje trostruko vratimo. Jednostavno su nas okolnosti navele da sve mora ići prema takvim rješenjima. Ona nisu ni jednostavna ni povoljna ali su takva kakvima smo ih mi koncipirali. Brza. Neophodna. I tako funkcioniramo. U većini sebe lažemo kako smo dobro prošli tako što smo platili u ratama, odgodili plaćanje. No iza peglanja kartica uvijek stoji zaduženje kojima prodavačima novca to odgovara jer smo im dobre mušterije na kojima se višestruko zaradi. I takav nam je odnos i s vjerom. Sve bi mi na brzinu. Jer nemamo vremena. Jako nam je teško naći vremena za ono što je sveto. Za sve ostalo a ponajviše za budalaštine imamo vremena. Gajimo svoje odnose u kojima bi pažnju ljudi koji nas niti ne doživljavaju u kojima se iscrpljujemo do besvijesti. Pokušavamo se ugurati u okvire koji će nam omogućiti nešto, nekakav status. No život koji nije realan u sebi uvijek nosi ogromno razočaranje. A razočaranje nosi sa sobom toliko boli u kojem se osjećaš izigran i iskorišten. Tako je to kad ulažeš u one kojima su oni sami sebi bitni i samodostatni.
Za Kristom kao i u ona vremena i danas ide mnoštvo onih koji bi uvijek kratkotrajna rješenja. Željeli bi Isusa koji čini čudesa. Isusa koji rješava sve ono što su oni toliki niz godina gradili na nekim nevažnim i trulim temeljima a on bi to trebao ispraviti. Isusa koji ima čaroban štapić. Isusa koji je na razini Harrija Pottera. Jer njima treba sad i odmah. Sad im treba Bog u kojega i ne vjeruju jer su se našli pred zidom svoje težine ali su čuli da bi im mogao pomoći.
Susret s Bogom uvijek se događa u ljubavi. No to ne znači da će nam se njegov odgovor na naša pitanja na naše potrebe i zahtjeve odgovoriti onako kako očekujemo. Samo se sjetimo naših odnosa koliko smo ljudi oko sebe povrijedili svojom ohološću i svojom bahatošću. No za sebe i svoja zla djela uvijek tražimo razumijevanje. Na društvenim mrežama smo divni a u stvarnosti sasvim suprotno. Ako od Boga tražiš onda budi spreman samo na jedno. Nema ni odmah, ni sad. A nema zato jer se nismo potrudili. Nabrajanje molitava, gomilanje pobožnosti su ništa ako se ne dogodi potpuna promjena života. Ne možeš živjeti bezbožno, a tražiti od Boga da ti dokaže svoju svemoć. Tko smo mi da nam Bog bilo šta pokaže ili da nam se dokaziva. Što smo spremani učiniti za ono što tražimo? To je ono što danas govori Gospodin. On se ne boji jasno reći ako robuješ bilo kome ili bilo čemu nisi dostojan. Ne da nam ne želi udovoljiti, dati, učiniti. Nismo dostojni jer u nama nema ljubavi. „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ Pred nama stoji upravno dragocjeni lijek koji nam je danas Gospodin dao kao spasonosni savjet. On nas ljubi. On u potpunosti izgara za nas. On je onaj koji nikad ne postavlja uvijete koji nas zarobljuju. On nikada ne kaže ako me voliš onda ćeš … On je naš Gospodin koji nas uči. Uči nas da nas nitko ne smije ucjenjivati. Naše su ohole molitve postale ucjena Bogu i zato nemaju ni status molitve. A nitko ne voli ucjene niti voli biti ucijenjen. Izokrenuti njegov nauk je udaljenje od Božje istine. Ustrajati u iskrivljivanju Božje riječi i njegov nauke je zlo koje negira Boga i njegovu ljubav. Bog stoji uvijek kao divan dar koji onda iziskuje naše potpuno predanje. Zato nam kaže ne budi navezan, ne robuj svojim roditeljima, ljubi ih, ali nemoj da te ucjenjuju, ni imanjem, ni kućom, ni stanom, ni štednom knjižicom, ni darom koji ti daju jer znaju da si potreban pomoći ovaj mjesec i kojim te kupuju i na taj način zarobljuju. Stvaraju te ovisnikom o njihovoj izmišljenoj moći. Bog je onaj koji je izvor slobode. On nikada ne laže niti zavodi. Nikada ne opravdava ono što je loše, a posebno ne ono kad nas naši najbliži odvajaju od ljubavi Božje.
Otvorimo mu danas svoje srce. Započnimo prekretnicu života. Ne prekretnicu koja kaže da Crkva treba pratiti suvremeno društvo i da će tada biti bliza ljudima. Crkva ne treba da joj bude mjerodavno nikakvo suvremeno društvo jer to društvo je trulo, izmanipulirano, korumpirano a onda je i crkva takva a to imamo već sad. Krist je jednini snaga života. Poslušajmo ga. Slijedimo ga u ljubavi. Ne ljudskoj prolaznoj ucjenjivačkoj ljubavi već Božanskoj ljubavi istine i poštovanja. On je naš temelj života. Danas otpočni novu gradnju života na čvrstoj stijeni ne robujući nikome i ničemu. U svijetu tolikih kriza, zbunjenosti i tolikih duhovnih smrtnih prijetnji Bog nam se daruje kao izvor života i radosti. Prihvatimo njegov dar. „Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“
don Damir Bistrić