Prolazeći ovom našom dolinom suza toliko nam se toga izdogađa. Pred svim izazovima života uvijek stoji naš vlastiti odabir. Ta divna sloboda koja nam je darovana od Gospodina poziva nas na odgovornost prema sebi i drugima pored sebe.
Današnji čovjek upravo bježi od te odgovornosti. Uvijek traži da netko odredi ono što bi trebao i kako bi trebao živjeti. Na taj način kao lakše se prilagoditi. Znaš na čemu si. Tada možeš odvagnuti i sa sebe skinuti krivicu. Oprati pilatovski ruke o bilo kojoj situaciji jer nemaš odgovornosti. Tako smo u svemu a osobito o duhovnom životu. Potpuno indiferentni. Tu je uvijek neki takozvani osobni stav u kojem se uvijek nešto stavlja nekom drugom na krivnju. Sve se promatra pod povećalom. Propituju se Božji zakoni jer je lakše slijediti one koji nude zakone modernosti, suvremenosti koja izbjegava otvorene odgovore. Kad nema istine, kad nema jasnoće izražaja vjere onda je lako pričati pričice koje tapšaju po ramenu i odobravaju zlo pod krinkom otvorenosti društvu. Pod krinkom velikih i znakovitih interesa iza kojih stoji samo jedno nevjera. No važno se svidjeti bezbožnim masama. Biti medijski prihvatljiv u svjedočenju vlastite nevjere. Važno je da te hvale nevjernici, da si prihvatljiv ateistima i agnosticima. Nevjera je ona koja uvijek izbjegava jasnoću nauka i ljubavi Kristove. Tada su sva velika pitanja koja su temelj vjere udaljena iz života. Previše bude savjest. Tada se o svemu što je važno za vjernika tumači da ga se plaši jer budi ljudsku odgovornost i odgurne u neku drugu dimenziju koja glasi u ovo ne diraj. Jer ako takneš onda si dodirnuo u osinje ili bolje stršljenovo gnijezdo. Tada si nazadan, katoliban, klerofašist, klerikalac, crnomantijaš. Kad nemaju snage podnijeti istinu onda je najlakše posegnuti za već provjerenim povijesnim etiketama koje su mnoge odvele na stratište iz svjedočanstva istine koje i danas mnoge krvnike bude i odvode u besane moći jer krv pravednika stoji pred Gospodinovim licem.
Današnja čitanja toliko su divna i tako ogroman ispit savjesti svima nama. Vjera kao najdivniji dar ne zahvaća samo rješavanja određenih provokacija već je to priprava za zajedništvo s Bogom. Zajedništvo koje kulminira uskrsnućem i životom vječnim. I kada se počne danas govoriti o vječnom životu događa se isto kao i u znakovitom Pavlovom propovijedanju na Aeropagu. Drugi put ćemo te o tom slušati. Zato je sv. Pavao jasan koji je naš kršćanski put. „Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima!“
Kakvo je naše svjedočanstvo vjere danas. Kome mi to možemo posvjedočiti istinitost onog što nam je ostavio Gospodin za život. Jer vjera je svjedočanstvo. Ostalo je smo prepucavanje i dokazivanje tko je kao u nekom pravu. Ne trebaju nama nikakvi novi modeli kojima bi se trebalo zauzimati za nikakva pojašnjenja. Na kraju krajeva svima nam je lako odvagnuti tko svjedoči i živi vjeru od onih koji glume i glumataju da vjeruju. Ovi bogataši što glumataju kao su vjernici vijek imaju neki izgovor za vječno prigovaranje. Nikad im ništa nije dobro i nitko im nije dovoljno dobar. Jer oni vide sebe kakvi su i kakvi su im životi pa na temelju toga žele umanjiti i poniziti svako dobro.
Danas zastanimo pred ovom prispodobom ljubavi. Prispodobom o bogatašu i Lazaru. Bogatašu koji nema ime. Za vječni život vrlo je važno ime. Jer jedino po čemu nas Bog prepoznaje je ime iz kršteničke kupelji. Bogatašu koji je pokopan i Lazaru koji je u krilu Abrahamovu. Ovaj život u svijetu je lako potratiti ne primjećujući one koji su nam darovani za naše spasenje. Crkva nije koje kakova socijalna ustanova kako bi to neki od nje napravili ona ima poslanje djelotvorne ljubavi Caritasa koja nadilazi svaku socijalu. Ljubavi koja je iznad svega. I u svima gleda one koji su potrebni. Svi smo mi u većini Lazari koje nitko ne primjećuje. Lazari koji su iskoritili njihovi poslodavci. Lazari kojima je uskraćena pravedna plaća. Lazari koji su smetnja jer na svom tijelu i duši nose rane. Ranjeni od bogataša koji stoluju u svojim zamcima i koji imaju samo jedno na pameti sebe jer su razlog sami sebi svog postojanja. Lazari koji su toliko odbačeni i nepodobni. Maknuti postrance toliko da ih bogataši niti ne primjećuju. No za nas je pripravljeno mjesto. Mjesto u Abrahamovom zajedništvu. Zato je važno darovati sebe i svoj život Gospodinu. On najbolje zna kako je to biti čovjek vičan boli i patnji. Zato i stoji pored nas blagoslivljajući našu patnju.
Posvetimo se životu koji vodi vječnosti. I blagoslivljajmo Gospodina pravednosti. „Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.“ Svak prima po svojim zaslugama. Zato u danima kušnje i velikih patnja velikih nepravdi ne brinite se i ne bojte se. Sve se svakom vraća. U poniznosti i ljubavi s Kristom izgrađujmo život radost svetih. Neka vam je blagoslovljena današnja nedjelja i novi tjedan.
don Damir Bistrić
