Katolička crkva kao zajedništvo zajedništva obiteljskih, župnih, biskupijskih, domovinskih i univerzalna, sveopća Crkva, satkana je od krštenika i njihovog živog svjedočenja opredjeljenja za osobu Isusa Krista. Što je ona? Institucija, ili zajedništvo i zajednica? Dakako da bi veće težište u životu Katoličke crkve trebalo stavljati na to da ona bude i postaje zajedništvo i zajednica, a manje institucija. Što ne znači da i institucionalnost nije potrebna i važna.
Poslanica Rimljanima 1, 1-7
„Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odvojen za Evanđelje Božje, koje On unaprijed obeća po svojim prorocima u svetim Pismima o Sinu svojemu, rođenom od potomstva Davidova po tijelu, postavljenom za Sina Božjega, u sili, po Duhu svetosti i uskrsnućem od mrtvih: o Isusu Kristu, Gospodinu našemu, po kome primismo milost i apostolstvo da privedemo k poslušnosti vjere sve narode, poradi imena njegova. Među njima ste i vi pozvani od Isusa Krista. Svima u Rimu, ljubimcima Božjim, pozvanima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.“
Službenici u crkvenoj zajednici
Službenici su u zajednici „επίσκόποί“ i „πρεσβυτεροί“. Biskupi i prezbiteri. Koja je razlika među njima? Naslov „πρεσβυτερος“ dolazi iz judaizma. Židovske su zajednice imale vijeće staraca, odnosno starješine koji su vodili zajednicu. Vrlo je vjerojatno da je ova židovska uredba prešla i u tradiciju kršćanske zajednice. Tako je prezbiter (svećenik – predsjedatelj) postao starješina u zajednici vjernika, u župi. Onaj koji predsjeda, koji predvodi zajednicu koja mu je povjerena. Predsjeda i predvodi misna slavlja i druge liturgijske čine. Tako danas netko može biti svećenik a da obnaša različite službe: župnik, župski vikar, kateheta… Kasnije su se ove službe točnije određivale: prezbiter je bio određeni službenik, a episkop je onaj koji predsjeda vijeću prezbitera. Izgleda, naprotiv, da naziv „επίσκόπος“ ne izražava toliko osobu, nego više službu. Tako bi se moglo reći: da biskupi imaju zadaću nadgledati i voditi pastoralnu brigu u biskupiji. Dakako da se pretpostavlja zajedništvo između svećenika i zajedništvo i sloga između svećenika i biskupa u vođenju pastoralne brige za povjereno im stado vjernika.
U različitosti ulogâ, zajedničko je zalaganje da se upozna i zavoli Isus Krist
Jedne je Bog pozvao da budu đakoni, prezbiteri, biskupi, a druge da budu obiteljski ljudi, laici. Svima nam je zajedničko da u kršćanskom životu ostvarujemo sebe, u punini psihofizičke osobnosti. Svi smo tako ponaosob Božji originali. Svatko u katoličanstvu zadržava vlastitu originalnost, posebnost, koju mora osobno razvijati samostalno i potpuno. Svatko od nas ima vlastito od Boga darovano vrijeme i način da uđe u osobni duhovno molitveni odnos s Bogom. Uključen u Krista, svaki krštenik ostvaruje samoga sebe u jedincatosti vlastitog bića i u zajedništvu čovječanstva koje s Kristom ide ususret Ocu da mu poda vječnu slavu.
Ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju
Kako ostvarivati sebe, svoj originalni katolički identitet laika, člana obitelji, đakona, svećenika, župnika, propovjednika, biskupa? Tako da živiš izvorne kršćanske vrednote, da nastojiš potpuno duhovno i tjelesno pripadati Isusu Kristu i Crkvi. Ali tako da nikada ne proslavljaš sebe, da ne „reklamiraš“ sam svoju osobnu vjeru, svoje uspjehe, svoje postignuće obraćenja. Dužnost nam je da kao apostoli u širem smislu riječi svojim djelima proslavljamo Boga, Božju veličinu i prisutnost u svijetu. Što god učinimo najmanjima, prezrenima, napuštenima, siromašnima, bolesnima mora biti u znaku osnovnog poslanja da se proslavlja Bog, njegovo sveto ime, a ne mi. Životom, riječima, djelima očitujmo Božju slavu. Što je vjera, kakva ona treba biti, izvanredno je tekstualno sažeto u Katekizmu Katoličke crkve.
Katekizam Katoličke crkve
Članak 2.
VJERUJEMO
166 Vjera je osobni čin: slobodan čovjekov odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. Ipak vjera nije osamljen čin. Nitko ne može sam vjerovati, kao što nitko ne može sam živjeti. Nitko sam sebi ne daje vjere, kao što si nitko sam ne daje života. Vjernik je vjeru primio od drugih i drugima je mora prenijeti. Naša ljubav prema Isusu i ljudima tjera nas, da drugima govorimo o svojoj vjeri. Na taj način svaki je vjernik kao karika u dugu lancu onih koji vjeruju. Ja ne mogu vjerovati, ako nisam podržan vjerom drugih, a svojom vjerom pridonosim da se podupre vjera drugih.
167 »Vjerujem«: to je vjera Crkve kako je svaki vjernik osobno ispovijeda, osobito u času krštenja. »Vjerujemo«: to je vjera Crkve, kako je ispovijedaju biskupi sabrani na koncilu ili, općenitije, vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. »Vjerujem«: tako govori također Crkva, naša Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti: »Vjerujem«, »Vjerujemo«.
I. »Pogledaj, Gospodine, vjeru Crkve svoje«
168 Prije svega Crkva je ta koja vjeruje i tako vodi, hrani i podržava moju vjeru. Crkva je prije svega ta koja svugdje priznaje Gospodina (»Tebe po svem svijetu sveta ispovijeda Crkva«, pjevamo u himnu »Te Deum«), a s njom i u njoj bivamo i mi privučeni i privedeni da ispovjedimo to isto: »Vjerujem«, »Vjerujemo«. Po krštenju od Crkve primamo vjeru i novi život u Kristu. U »Rimskom obredniku« krstitelj pita krštenika: »Što išteš od Crkve Božje?« A odgovor je: »Vjeru«. »Što ti daje vjera?« – »Život vječni.«
II. Govor vjere
170 Mi ne vjerujemo u neke formule, nego u stvarnosti koje se njima izriču i koje nam vjera dopušta »dotaknuti«. »Vjernikov čin [vjere] ne zastaje na izrečenom, nego dostiže [izrečenu] stvarnost«. Ipak, mi se tim stvarnostima približavamo pomoću formula vjere. One nam omogućuju da vjeru izrazimo, da je prenosimo, da je u zajednici slavimo, da je usvajamo i sve više od nje živimo.
171 Kao »stup i uporište istine« (1 Tim 3, 15) Crkva vjerno čuva »vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima«. Ona čuva spomen Kristovih riječi i od naraštaja do naraštaja prenosi ispovijest apostolske vjere. Kao što majka uči djecu govoriti, a time i shvaćati i drugima prenositi, i nas Crkva, naša Majka, uči govoru vjere, da nas uvede u razumijevanje i u život vjere.
III. Samo jedna vjera
172 Vjekovima već, u mnogim jezicima, kulturama, narodima i nacijama Crkva ne prestaje ispovijedati svoju jedinu, od jednoga Gospodina primljenu, po jednom krštenju prenošenu vjeru, duboko osvjedočena, da svi ljudi imaju samo jednoga Boga i Oca.
173 »Crkva, premda rasprostranjena po svem svijetu do nakraj zemlje, primivši vjeru od apostola i njihovih učenika […], pomno čuva taj navještaj […] i tu vjeru kao da stanuje u istoj kući; ona vjeruje na isti način kao da ima jednu dušu i jedno srce; ona istine vjere propovijeda, uči i predaje jednim glasom kao da ima samo jedna usta.«
Čovjekov odgovor Bogu
174 »Iako su u svijetu jezici raznoliki, sadržaj je predaje jedan te isti. I nemaju druge vjere i druge predaje Crkve osnovane u Germaniji, ni one u Ibera ili one u Kelta ili one na Istoku, u Egiptu, u Libiji, ili one koje su u središtu svijeta.« »Istinit je dakle i pouzdan navještaj Crkve, jer ona cijelome svijetu pokazuje samo jedan put spasenja.«
175 Vjeru »koju smo od Crkve primili, brižno čuvamo. Kao kakvo dragocjeno blago, zatvoreno u vrsnu posudu, vjera se po djelovanju Duha Božjega neprestano pomlađuje te čini da se pomlađuje i posuda koja je drži«.
Ukratko
176 Vjera je osobno prianjanje čitavog čovjeka uz Boga koji se objavljuje. Vjera uključuje prianjanje razuma i volje onome što je Bog objavio o sebi u svojim djelima i riječima.
177 »Vjerovati« uključuje zato dvojak odnos: prema osobi i prema istini; prihvaća istinu iz povjerenja u osobu, koja je tvrdi.
178 Ne smijemo ni u koga drugog vjerovati osim u Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga.
179 Vjera je nadnaravni dar Božji. Da bi vjerovao, čovjeku treba nutarnja pomoć Duha Svetoga.
180 »Vjerovati« je svjestan i slobodan ljudski čin, koji dobro pristaje dostojanstvu ljudske osobe.
181 »Vjerovati« je crkven čin. Vjera Crkve prethodi našoj vjeri, rađa je, podržava i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. »Nitko ne može imati Boga za Oca, ako nema Crkvu za Majku.«
182 »Mi vjerujemo sve što je sadržano u Božjoj Riječi, pisanoj ili predanoj i što Crkva […] predlaže vjerovati kao od Boga objavljeno.«
183 Vjera je nužna za spasenje. Sam Gospodin tvrdi: »Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se« (Mk 16, 16).
184 »Vjera je […] predokus spoznanja koje će nas činiti blaženima u budućem životu.«
Proces kristalizacije Katoličke crkve
Katoličkoj crkvi u svijetu predstoje teška vremena. Tako je prorekao budućnost Crkve papa Benedikt XVI. Ona će se u skoroj budućnosti, vremenu i prostoru trebati kristalizirati sama sebe. U toj kristalizaciji same sebe Crkva će postajati manja, malo stado. Očito je da će sekularizacija i komercijalizacija ostaviti traga na Katoličkoj crkvi. Već sada možemo reći da sekularizacija i komercijalizacija uzimaju danak u našoj domovinskoj crkvi. Pod jakim utjecajem medija advent više nije advent. Božić se slavi na komercijalizirani način. Na vani idila, blještavilo, a u mnogim dušama praznina, Božić bez malog Isusa. A Crkva sutrašnjice? „Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći nastanjivati mnoge građevine koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica.“ – riječi su pape Benedikta. Ali Katolička crkva ipak ima budućnost. „Crkva će iznova pronaći svoju bit i puno uvjerenje u ono što je uvijek bilo u njezinom središtu: vjera u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati sakramente kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja. Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući ni s lijevim ni s desnim strankama.“- zapisao je papa Benedikt XVI. Budimo hrabri i postojani u kristalizaciji Katoličke crkve u budućnosti. Ne bojmo se sekularizacije, ni komercijalizacije katoličkih svetkovina i blagdana. Na nama je da tražimo živog Boga, da ga uprisutnimo i utjelovimo u našem životu, radu, molitvi i apostolatu.
Molitva zahvale za pronalazak Boga nakon dugog traženja – sv. Augustin
“Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa biča koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”
Vlč. Vladimir Trkmić