Crkva koja ne trpi progona, ali uživa privilegije zemaljskih stvari, čuvajte se, nije istinska Crkva Isusa Krista.
Propovijedanje koje ne ukazuje na grijeh nije propovijedanje evanđelja. Propovijedanje koje čini da se grešnici osjećaju dobro, tako da su osigurani u svom grešnom stanju, izdaje evanđeoski poziv. Tako zapisa sv. Oskar Romero biskup, mučenik, ubijen 1980.
Upravo je to danas na današnju nedjelju dobroga pastira svima nama je stavljeno na razmatranje. Jer živjeti u vremenu koji sve obezvrjeđuje, ponižava sve što je sveto traži da se Bog prilagodi životu beznađa. I svijet bi najradije da se šuti o onom što je bolesno i nastrano. No već na tragu jučerašnjeg evanđelja u kojem učenici prigovaraju Isusu da je njegov govor opor za njihove osjetljive uši jer im to budi savjest koliko su se udaljili od Boga i koliko gledajući sva velika Božja djela samo žude za senzacijom i povlađivanjem važnosti i samodopadnosti u blizini Kristova društva. Jer važno je reći znam ga, poznajem ga, mi smo kao prst i nokat, imam njegov kontakt. To je život u kojem i danas Krist rastužen gleda pogubljeni svoj narod koji tumara izgubljen u masi zla ovim svijetom kao ovce bez pastira.
Isus Krist je naš Uskrsli Bog. On ima potrebu biti blizak s nama. On je prepun lijepih manira. On je onaj koji s toliko ljubavi pristupa svakom onom koji vjeruje u njega i želi mu iskazati svu svoju privrženost. Zato je toliko i zabrinut za nas ne kako bi nas u nekom trenutku naše slabosti prekorio ili kaznio, ne, već kako bi nas nanovo upravio putem radosti života koji se jedino nalazi u njemu. Otkrivati Gospodina kao dobrog za nas je danas najvažnije.
To ne znači ako je Gospodin dobar da se njegovu dobrotu može iskoristit. On nije ravnodušan da dobro ne zna koliko smo u svojoj duši zli i koliko sebe uzvisujemo a koliko druge stavljamo postrance. Poput razmažene djece u supermarketima i molovima ponašamo se neprikladno kada nam molitve nisu uslišane jer mislimo kako smo samo mi važni.
Dobri pastir uvijek u svakom trenutku zna što je potrebno našim ispaćenim životima i koliko nam je potrebno u životu kako bi smo se ostvarili.
Za nas je neophodno da se ne damo zavarati od onih koji traže neumjerene potrošače na tržištu ravnodušnih mogućnosti u kojem će nas u relativizmu ateisti i oni koji u svom ateizmu moraliziraju poučavati kakvi bi trebali biti naši životi. Što bi trebala živjeti Crkva. Oni zavode i uvjeravaju da tamo gdje je izbor sam po sebi postaje dobar, novitet se šverca kao ljepota, a subjektivno iskustvo mijenja istinu. Živimo u vremenu ateističke pedagogije sterilizacije u kojem se veliča svako zlo uz obilne nagrade i odobravanjem zla koju kršćani nikada ne mogu odobravati niti prihvatiti. U svijetu u kojem pošto poto treba sačuvati fizički život, na našu veliku žalost uronjeni smo u dematerijalizirano digitalno beživotno. Živi se kao da se nikada neće umrijeti ovom svijetu a tada je sve dopušteno jer život onih koji su danas najglasniji ispunjen je razočaranjem i žive tuđa zla destrukcijska uvjerenja. No nikada se ne zaboravlja ljudsko zlo. Zli ljudi misle da će se zaboraviti ono što su rekli, no ne postoji rok trajanja za nepoštovanje.
Danas krenimo za svojim Gospodinom. Dopustimo da nas vodi putem spasenja i radosti. On je jedini pravi pastir koji čuva od vukova ovoga svijeta obučenih u ovčije krzno. Gospodin je izvor ljubavi. On je onaj koji ti kaže kad stigneš kući javi se. On je onaj brižni prijatelj koji stoji u trenutcima boli i sama njegova prisutnost donosi ti sigurnost i mir. On je pastir dobri koji život svoj položi za nas.
„Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«“
don Damir Bistrić
