Pozorno slušajući Božju riječ kroz došašće u prvi plan nam dolazi da je ovo vrijeme izlječenja.
Isus koji ozdravlja posvećuje nas i naš život. Bog koji dolazi kojem pripravljamo put hita i da nas spasi i da nas zaštiti i da nas ozdravi.
Bog je onaj koji doista ozdravlja naše živote i duše. Jer on je jedini mjerodavan liječnik duše koji dobra zna da kada pati duša da je i naše tijelo bolesno. Da iz naše duše izlaze i mnoge tjelesne bolesti.
Mnogi se danas žele baviti dušama no duša je ona koja je Božji dar i jedino Bog na nju ima pravo. To je onaj dah kojega daje Bog. Božji dah koji oživljava.
Čitajući jednu studiji u kojem je jedan sveučilišni profesor dao za zadaću svojim studentima da napišu esej o svojim pogreškama i navikama koje nisu dobre.
Svi su započeli sa zamjenicom ja koja se vrlo brzo pretvorila u zamjenicu mi. U jednom trenutku prešlo se u jedan sasvim neki drugi svijet. Svijet koji zaboravlja individuu kad je problem o pogreškama.
Tako smo i mi vjernici sebe stavili u neke nove dimenzije u kojem je lakše primijetiti tuđe pogreške i prokazivati tuđe grijehe. U kojem je lakše ismijavati određene nestašne trenutke. Svi mediji su nam prepuni ismijavanja, ironije, zlog sarkazma u kojima se ponižava druge kako bi se zaboravilo na svoj jad, na svoje nesavršenosti i svoje mane.
Sve oko nas je zašlo u bolest. Bolesno društvo stvara i bolesne donose i bolesne načine života. i u takvim situacijama sve je više vidljivo da je duša ugrožena. Duhovni život je na izdisaju. A kada duša boli lako se zađe u tjeskobu, anksioznost, i sve moguće oblike depresije.
Isus Krist Bog i čovjek danas nam želi prići kao onaj koji zna našu dijagnozu. Dobro zna uzroke onoga što je uzrok svega našega nezadovoljstva i boli. On dobro zna da je naš duhovni život obavio novi veo očaja kojemu je uzrok grijeh.
Zato i nama danas koji smo se hendikepirali živeći u grijehu snažno poručuje koji je pred uvjet ozdravljenja. »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!« No i mi ćemo poput farizeja mudrovati. Mi uvijek samo mudrujemo. Cijeli život besciljno mudrujemo jer ipak mi bolje znamo nego Bog. Mi se konzultiramo sa googlom o svojoj dijagnozi. Pronalazimo nove simptome. Obezvrjeđujemo liječnike i prepisujemo sebi medicinska sredstva. Ako je tako s tijelom koliko negiramo sakramente ozdravljenja ispovijed i bolesničko pomazanje. Zbog našeg mudrovanja i mišljenja kako sve znamo Gospodina nas i prekorava. Zašli smo u dimenzije ja se ne trebam ispovijedati. Ja nemam grijeha. Ja to rješavam sam sa svojim mislima ja sebi opraštam. Ja se ispričam pa mi je lakše. Rekao je jedan liječnik što više sakramenta ispovijedi to manje psihijatrije. »Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Sveto vrijeme došašća iskoristimo ponajprije za dobru ispovijed i veliku odluku što češće živjeti od sakramenta euharistije. Je kako je lijepo rekao naš sveti Leopold Bogdan Mandić „Isusu je naš lijek i liječnik“. Iščekujući Kristov dolazak dopustimo da nas Bog ozdravi od svega što nam život čini nekvalitetnim i neka nas ozdravi kako bi se proslavio u naše vrijeme.
„Tada reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!« I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga. A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: .»Danas vidjesmo nešto neviđeno!«“
don Damir Bistrić
