Tako nam je malo potrebno kako bi doživjeli radost Božje blizine.
No uvijek smo razapeti sa svim svojim željama. Stavljamo se trajno u nekakve potrage jer nam nikako ništa nije interesantno. Nikako nismo zadovoljni s ničim. Ma koliko god imali i posjedovali uvijek smo mrzovoljni i stalno prigovaramo uspoređujući se uvijek s nekima. Ponašamo se toliko djetinjasto i uvijek težimo samo za nekim novim podražajima koji će nas ispuniti i koji će nam dati nešto novo. Vječno nezasitni i prazni od svojih želja.
No novost koju Bog nudi nikada nije jednostavna. Za nju se valja potruditi i to maksimalno. Sve što je važno nužno nosi sa sobom veliki napor. Napor koji je u suglasju sa odricanjem od oholosti života.
Uvriježeno je mišljenje kako nas Bog kažnjava. Kako Gospodin samo iščekuje čas kad ćemo nešto loše učiniti kako bi nas kaznio. I vječno smo u nekoj kazni. Strahu od Njega umjesto da budemo u strahu od sebe jer smo sposobni toliko sebi naškoditi i sebi nauditi. No danas čitajući evanđelje naša predrasuda nas demantira. Bog nema potrebu kažnjavati jer ljubav nikada ne kažnjava. On je sve što ovaj svijet nije i što ovaj svijet ne može ponuditi. On je savršena čista ljubav koja ljubi samo zato jer neizmjerno ljubi čovjeka i čovječanstvo.
Bog je izvor radosti kojoj nema kraja. Toliko smo se udaljili od izvora milosti da smo zaboravili koliko je Bog divan. On nas uvijek zove k sebi. On koji poznaje sve ljudske patnje dobro zna koliko smo spremni se zatvoriti u svoje svjetove i koliko smo spremni biti ravnodušni prema Božjim darovima.
On je onaj koji je obilazeći ovu zemlju podnio sve vrste ljudskih stanja. I dobro mu je poznato kako je to teško kad ljudi koje neizmjerno voli odbijaju Njega kao onoga koji im želi dobro koji ih želi spasiti. Dobro zna što ta znači biti iskorišten. Potrebno ti je zdravlje daje ti ga, ozdravlja te a iza ostajemo u nezahvalnosti. Dobro zna kolike su neizmjerne granice ljudske oholosti trajnog uspoređivanja s Bogom i igranja s ljudskim životom pa i do samog zla oduzimanja istoga.
Dobro zna sve ono što smo mi. Poznaje naša srca u svemu i dobro na koliko smo samovoljni i odvratno bezobrazni. No nikada ne gubi ljubavi i uvijek se nada kako ćemo ga prepoznati pored sebe kao snagu ljubavi koja sve i u svemu preobražava ovu našu dolinu suza u obećanu rajsku zemlju.
On bdije i s ljubavlju čeka. Ostavlja sve jer smo mu svaki od nas prioritet kad vidi s koliko smo svojevoljnih gluposti zašli u neki svijet u kojem se sve više ranjavamo.
Udaljeni od izvora svijetla lako se predati tami i ostati vječno u stanju ovjenčanom beznađem.
Za nas Bog ima drugačije planove. Njegove nas rane izliječiše. Njegov nas život posvećuje i blagoslivlje. Došašće je snaga povratka koji uvijek je u Božjem otvorenom pozivu na radost spasenja. Bog hiti da nas spasi. On sam nas traži. Vraća nas u luku spasa i ljubavi. Nadam se da će mu se posrećiti da nas nađe i u ljubavi radosti da nas posveti.
»Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«
don Damir Bistrić
