Svetkovina kojoj smo danas svjedoci za nas je centar našeg kršćanskog života. Za sve nas ovo je dan koji učini Gospodin. Dan kojem nema zalaza jer se za nas predao i ostao s nama do svršetka svijeta.
To slavi današnja svetkovina trajnu Kristovu prisutnost među nama. Dar koji je toliko neizmjeran da nas ne može ostaviti ravnodušne. On je Bog s nama.
Gospodin nam je ostavio sebe kako bi imali već ovdje na zemlji zalog proslavljenoga života koji se osvjedočuje u ljubavi, Božjoj ljubavi prema nama, kojoj nema kraja.
To je za nas bitno. Bez euharistije nema kršćanstva. Bez života euharistije nema našeg osobnog zajedništva s Bogom. Zato toliko omalovažavanja i obezvrjeđivanja euharistije. No Gospodin će uvije ostati s nama.
Euharistija nas čini jedino istinskim svjedocima koji svjedoče život vjere koji nam je ostavio Gospodin. Sve ostalo je samo iživljavnje nad svetim.
Po euharistiji se jedino prepoznajemo. Za nas je ona centar svega. Centar života. Izvor milosti i posebne Božanske privrženosti. To je ono što apostol Ivan davno zapisa Kristove riječi: „Ako me ljubite vršit će te moje zapovijedi“ a njegova je zapovijed: „Uzmite i jedite, Uzmite i pijte“. Tamo gdje nema euharistije tamo nije prisutan ni Krist.
Naš život se može samo ostvariti po ovoj uzajamnoj ljubavi. Za nas je važno živjeti po onom što nam je ostavio Gospodin po čemu postajemo doista oni koji vrše Božju volju živeći po Božjim zapovijedima. Nema toga što bi nas danas moglo opravdavati u ne ispunjavanju onoga što je toliko nama svima jasno. Jer blagovanjem sa stola Gospodnjega ne blagujemo ništa drugo doli život. Krista koji je živ. Onoga koji je snaga života. Uskrslog koji je posvetilište. Onoga koji je pomoć u progonstvima. Onoga koji je snaga ozdravljenja cijeloga našega bića. Onoga koji je zalog ljubavi koja se predaje za nas i radi našega spasenja. Euharistija je živi Bog. Ona nije neka forma, memorija, spomen čin, obnavljanje povijesti. Prisutni Bog u euharistiji je toliko snažan da nas osposobljava za ono što nosimo kao životnu potrebu i ostvarenje života koji postaje potpunoma osmišljen.
To je živi Krist koji nam je obećao sebe da onaj koji bude blagovao njegovo tijelo i pio njegovu kriv da će imati život vječni.
Našim blagovanjem Gospodina i ovo naše smrtno propadljivo po njemu koji postaje dio nas posvećuje cijeli naš žitak i duh i dušu i tijelo.
Zato danas snažnije prionimo po ljubavi živjeti s Gospodinom. On nas nikada na ništa ne prisiljava. Njemu je uvijek stalo do nas i našega dobra. Jedini način na koji je lakše podnositi tegobu i tjeskobu života je biti u zajedništvu s Njim. Po Kristu i s Kristom i u Kristu. U zajedništvu posvećenja. Jer za nas je svaka pričesti posvećenje nas i našega života. Tu je naš Bog. Bog ljubavi koji nas onda snažno štiti i brani od svih napada koja podnosimo za svjedočanstvo živog Gospodina koji je naš Bog Isus Krist.
Današnja svetkovina nas potiče da ne zaboravimo odakle kršćani crpe snagu za život. Snaga je samo u onomu koji nas jača a to je Krist.
Po ljubavi sebe stavimo u Božju prisutnost. Za oltarom se vidi sve. I vjera i nevjera. Na oltaru nema skrivanja. Na njemu je vidljiva svaka traljavost i aljkavost, sebičnost i površnost. Sve što proizlazi iz formalizma osrednjosti.
Svet župnik Arški zato i potiče: „Svećenikova je aljkavost u tome da ne posvećuje dovoljno pažnje svetoj Misi.“ Ali je vidljiva i snažna uronjenost i posvećenost otajstvu. Božja sveta prisutnost.
Sveti Ivan Pavao II u dokumentu Eclesia de Eucharistia poziva i upozorava: „Nikome nije dopušteno podcijeniti Otajstvo povjereno našim rukama: ono je previše veliko da bi si itko dopustio njime slobodno raspolagati, a da ne bi poštovao njegov sveti značaj i univerzalnost.“
Dopustimo danas da nas Gospodin osposobi za milost spoznanja Božje prisutnosti. Sveti Augustin u propovijedi na uskrsnu nedjelju govoreći o primanju Tijela i Krvi Kristove osnažuje nas i danas: „ Primite li ih kako treba postajete ono što primate. Ono što primate jest Krist koji je sam Bog i kako nam govori sveti Ivan: Bog je ljubav; ono što dakle postajemo u prikladnom primanju Euharistije jest ljubav, ljubav koja želi biti dijeljena drugima u oponašanju onoga koga primamo.“ Na temelju ovoga proizašla je i njegova molitva: „Učini me onim što sam primio. Neka ova pričest. Neka Isusovo Tijelo i Krv, Duša i Božanstvo u presvetoj Euharistiji pretvori me u ono što primam, promjeni me, pomogne mi biti onim kakvim me Bog želi.“
Budite dostojni dionici blagovanja s oltara Gospodnjega i neka nas Gospodin svojom ljubavlju osposobi za život svetih te postanemo Ono što s ljubavlju primamo. Zato je dovoljno danas reći: „Gospodin moj i Bog moj!“
don Damir Bistrić
