U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo : Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. U ovim riječima se osjeća ona jednostavna uzvišenost koju je osjećao Isus poradi onih malenih što su razumjeli njegov navještaj, koji su se osjećali dotaknutima njegovom riječju.
14. nedjelja kroz godinu – A
Međutim, postavlja se pitanje koji je stav zauzimao prema onima drugima. Je li on držao radosnu vijest evanđelja samo za niže slojeve društva i ljude manjeg intelektualnog potencijala i sposobnosti? Je li to značilo da iz svoga zajedništva i iz kraljevstva nebeskoga svjesno želi isključiti mudre i umne? Je li navještaj vjere samo za one koji nisu navikli ili ne znaju misliti, dok ga oni mudri, umni i pametni nadilaze sposobnošću svoga uma do mjere da im je vjera suvišna, pa čak i neka vrsta degradiranja?
U duhu pitanja koje postavismo, tumačeći ove retke, sveti Ivan Zlatousti također se pita što je Isus htio reći kad je izgovarao spomenute riječi. Jer ovako formulirano moglo bi zvučati kao da se veseli što je Otac nebeski uskratio spoznaju istina mudrima i umnima, te bi kao posljedicu imalo da se veseli i njihovoj propasti. No ovaj vrsni tumač Božje riječi je doista drugog mišljenja: Veseli li se možda zbog njihove propasti i zbog toga što ne poznaju ove stvari? Ni najmanje, nego je najbolji put spasenja bio da ne prisiljava one koji su odbacivali i nisu htjeli prihvatiti njegove riječi, kako bi, od trenutka kad nisu postali bolji nakon što su pozvani, nego su se povukli i prezreli ga, bili potaknuti na želju za spasenjem na temelju činjenice što su bili isključeni. Tako bi također oni koji su joj dali dužnu pozornost postali još gorljivijima. A da je to objavljeno malenima, bio je razlog radosti, dok činjenica da su onim drugima ostale skrivene, nije bio razlog radosti, nego žalosti. E to čini kad plače nad gradom. Dakle, ne veseli se zbog toga, nego zato što su maleni upoznali to što mudri nisu.
No tko ispravno i pozorno promatra društvo i ljude pored sebe, te njihov odnos prema znanju i neznanju, tko uočava njihove osjećaje kad osjete da ih se smatra pametnima i učenima, onda će kod mnogih primijetiti veliku dozu samodostatne oholosti. Jer pamet je danas na tržištu tražena roba, te čovjek teško prihvaća da treba učiti od onih koji su pored njega, a napose teško prihvaća da ga uče oni koji se pozivaju na Boga, kad je sam uvjeren da ima najjasnije ideje o vlastitom životu. Upravo to će i Zlatousti prepoznati kao glavnu zapreku onima koje Isus nazva mudrima i umnima od kojih su skrivena otajstva Božja: Stoga pismoznanci i mudri, koji su držali da su razumni sami po sebi, zakazali su zbog svoje oholosti. Dakle, hoće reći, ako su zato njima bile skrivene te stvari, strahujte i vi i ostanite malenima. To vam pomaže da iskoristite tu objavu, kao što je suprotno držanje učinilo to da je budu lišeni. Uostalom kad kaže sakrio si, ne tvrdi da sve ovisi o Bogu, nego kao kad Pavao kaže da ih je Bog predao nečistom umu i da je zaslijepio njihove misli, ne govori to kako bi ukazao da on čini te stvari, nego da mu oni daju prigodu, te u tom smislu veli i ovdje: sakrio si.
Kako Isusove riječi iz Evanđelja, tako i ovo tumačenje mogu i nama biti korisni u današnjem svijetu u kojem ljudi nisu ništa drugačiji od onih iz Gospodinova vremena i okruženja ili pak od onih iz druge polovice četvrtoga stoljeća kad živi sveti Ivan Zlatousti. Jer doista što se tiče Boga on nije pristran prema ljudima da bi jednima davao a drugima uskraćivao, nije zao da bi jedne htio spasiti a druge upropastiti. No i danas je mnogo onih kojima ne treba njegova riječ kao svjetlo na putu, koji se drže mudrima i umnima zato što imaju diplomu nekog sveučilišta, koji vjeruju u domete vlastitog razuma samo zato jer o životu i njegovim vrijednostima imaju neko svoje uopćeno mišljenje, a de se izbjegavaju suočiti i susresti s Kristovom riječi kao s riječi Boga živoga. Štoviše i otvoreno je odbacuju u ime potrebe da istaknu svoju pamet.
Ostanimo stoga malenima koji uspijevaju prepoznati i poznati Sina snagom Očeva duha i dara, kako bismo u toj objavi prepoznali najveću istinu života. Samo kao maleni osjećamo snagu Isusove riječi, istinitost i prodornost koju ima u životu. Samo maleni osjete da je njegova riječ riječ života koja nas nepogrješivo vodi, krijepi i hrani u životu. Ovaj poziv da budemo maleni vrijedi i za one koji su među nama mudri i umni, da svoje mudrosti i umnosti ne žive udaljeno od Boga, jer tada im prijeti opasnost da je potpuno izgube. Samo s Kristom, donositeljem uzvišenih Božjih objava o životu, mogu iskoristiti sav potencijal mudrosti i umnosti za spasenje, te ga time privesti istinskoj svrsi. Tako i sami, prihvaćajući u poniznosti Kristovu riječ kao plodni blagoslov dolaze do maksimalnih dometa i ostvarenja vlastite mudrosti, koja u njima rađa jasnijim i životnijim znanjem.
Dr. Ivan Bodrožić; Izvor: www.patrologija.com
