Ovom prispodoba o čovjeku koji sije dobro sjeme na svojoj njivi, Isus je želio protumačiti jednu čestu i zanimljivu pojavu koja uvijek iznova izaziva čuđenje. Radi se o pojavi zla koje nije izvorna sastavnica ljudskog života, nego je naprotiv suprotnost, surogat i štetni dodatak svemu vrijednome što postoji u čovjeku.
16. nedjelja kroz godinu – A
Ova prispodoba, naučava sveti Ivan Zlatousti, govori o onima koji nisu prihvatili Božji navještaj, te su štoviše u svijetu djelovali kao iskrivljivači istine služeći se posebnom metodom zorno opisanom u prispodobi: I to je doista đavolja zamka, pomiješati uvijek zabludu s istinom zaogrćući je mnogim prividima istine na način da se podmuklo i lako domogne onih koji se broz daju zavarati. Stoga ne govori o nekom drugom sjemenu, nego o kukolju koji po izgledu sliči pšenici.
A ove zamke iskrivljivanja istine ponekad čini đavao izravno, kao otac laži, a često prepušta i svojim slugama da to čine umjesto njega. Doista je zanimljivo kako uvijek ima ljudi spremnih sijati sumnju u srcu, iskoristiti svaku neopreznost slušatelja ili uljuljanost pastira kako bi ubacivali sjeme zloće, zavisti, razdora. Zanimljivo da uvijek ima ljudi koji nemaju straha Božjega, nego siju u srca ljudi sjeme koji nije provjereno, koje nije božansko, koje nema žig vjerodostojnosti. Oni propovijedaju navodno Božju riječ, a sami nemaju korijena u Bogu, sami odbacuju zajednicu koju je Krist utemeljio, te pod izlikom rada na njivi kvare usjev Božji, pod izlikom vjere propovijedaju nevjeru, pod izlikom istine naučavaju laži, pod izlikom prosvjetljenja donose tamu i pod izlikom vodstva na putu odvode na stranputicu i u bespuće.
Zlatousti će, pozivajući se na Evanđelje, reći da se radi o ljudima koji siju zablude krivovjerja i to noću: Dok su ljudi spavali. Na temelju tih riječi on potiče poglavare Crkve na veću odgovornost i zauzetost, jer je u prvom redu njima povjerena Božja njiva na čuvanje. Međutim ne samo njima, nego i svim njihovim podređenima, nego i svim vjernicima na njivi Gospodnjoj koji bi trebali živjeti pomno i vjerno pazeći da đavao u njih ne ubacuje sjeme zloće i laži. Svatko je pozvan na evanđeosku dosljednost, te da bude sposoban u sebi prepoznati iskonsku sastavnicu koja dolazi od Boga, jer laž ne postoji prije istine, nego samo kao zločesta reakcija na istinu. Isto tako zlo ne postoji prije dobra, nego samo kao iskrivljenje istoga, pa će stoga Zlatousti i reći da u ovoj prispodobi Isus pokazuje da zabluda dolazi nakon istine, jer đavao djeluje tak kad je njiva bila uzorana i posijana: Doista nakon proroka dođoše lažni proroci, nakon apostola dođoše lažni apostoli i nakon Krista antikrist. Dakle ako đavao ne vidi što nasljedovati ili komu postavljati zamke, ne upušta se u to niti to zna.
Zanimljivo je kako sam čovjek ne želi u sebi razlikovati ove iskonske činjenice, ne želi razlikovati žito od kukolja, istinu od laži, dobro od zla. Zanimljivo kako se dade tako lako zavesti i još lakše ustrajava u zabludi, kako da se ne radi o njegovu životu i spasenju. Zlatousti, uvjeren da ova prispodoba o kukolju govori o krivovjerjima i krivovjercima koji iskrivljuju istine vjere, smatra ipak da ona govori prije svega o Božjoj dobroti i pedagogiji. Bog je čovjekoljubac i nije mu drago da se sije zlo sjeme jer ono šteti dobrima, ali isto tako ne želi niti brzopletu reakciju protiv onih koji se dadoše ujarmiti u savez sa sotonom, nego strpljivo čeka svoje vrijeme: A onoga koji je posijao kukolj zove čovjekom neprijateljem, jer je nanio štetu ljudima. Zasigurno šteta je nanesena nama, ali ona ne proistječe iz neprijateljstva prema nama nego prema Bogu. Iz toga se jasno razabire da nas Bog ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe. Razmišljaj potom o đavoljoj zloći i iz druge perspektive. Uistinu nije sijao prije jer nije imao što uništiti, ali kad je bilo sve napravljeno, da učini uzaludnim napore seljaka, činio je sve tjeran netrpeljivošću prema njemu. Promatraj također brižnost slugu. Doista žele odmah iščupati kukolj, premda ne djeluju do kraja promišljeno, što pokazuje njihovu skrb za usjev i da su imali samo jedan cilj, ne onaj da se kazne kukolj, nego da ne propadne što je bilo posijano, jer nije kazna najžurnija stvar. Stoga razmišljaju kako u međuvremenu iščupati zlo. I ne nastoje učiniti to odmah ne dopuštajući si toliku slobodu, nego čekaju gospodarevu odluku govoreći: Hoćeš li?
Doista pojava lažnih učitelja koje sotona uzima sebi za najamnike kušanja su Crkvi i svim vjernicima, te ih je i Isus kao takve ovom prispodobom nagovijestio, kako bi nas pozvao na budnost i kako bi nam dao prigodu da stasamo u čvrstoći i svjedočenju koje potom pokazuje tko je pšenica a tko je kukolj. Sijači kukolja kojih je pun svijet dani su nam kao kušnja u kojoj nas Bog poziva da ustrajemo u ljubavi prema istini koju valja naviještati svakom čovjeku još revnije i žarčom ljubavlju upravo onda kad se suočimo sa sotonskom zavišću koja želi Bogu pomrsiti račune na njegovoj njivi. Stoga kao suradnici Kristovi budimo budni, te i sami poput Boga, strpljivo i s ljubavlju služimo na njegovoj njivi odgajajući naraštaje pravednika koji će jednom sjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.
Dr. Ivan Bodrožić, Izvor: Patrologija
