Isus nastavlja propovijedati o kraljevstvu Božjemu koristeći se prispodobama, slikama iz svakodnevnog života. Isusove prispodobe izazivale se ljude njegovog vremena. One trebaju biti izazov i za današnjeg čovjeka. Taj izazov je izazov vjere.
17. nedjelja kroz godinu (A)
To je poziv da se ispitamo koje nas vrijednosti u našoj svakodnevici privlače, koje to vrijednosti vode naš život i naše životne izbore i koje mjesto u svemu tome zauzima Isus Krist. Ako on i zajedništvo s njima nije prije i iznad svega, onda nešto hitno trebamo promijeniti. Inače ćemo se razdati na nevažne stvari, a zauvijek izgubiti ono jedino što je bitno.
U današnjem evanđelju Isus uspoređuje kraljevstvo Božje sa skrivenom blagom ili lijepim biserjem kojemu sve drugo treba biti podređeno. Sv. Pavao u drugom čitanju objašnjava da je to kraljevstvo Božje, odnosno skriveno blago ili biserje, sam Isus Krist. Shvatiti to i s vjerom prihvatiti znači imati onu pravu životnu mudrost za koju je molio i koju je dobio kralj Salamon, a o čemu progovara prvo čitanje. Otkriti Isusa Krista kao istinsku i vrhovnu vrijednost i imati hrabrosti slijediti ga bez obzira na poteškoće, troškove i rizik, znači biti istinski mudar. Onaj tko je tako mudar zna se, u skladu sa zbornom molitvom, služiti zemaljskim dobrima, prianjajući srcem uz nebeska.
Mnogi nemaju te mudrosti, a i ne žele je imati. Zanose se nevažnim stvarima koje proglašavaju najvažnijim i sve im podređuju, dok ona koja je najvrjednija, naš odnos s Isusom Kristom, pada na ljestvici važnosti za nas i za naš život. Zašto i kako se to događa? Zato što smo zaboravili na ono blago i onaj biser koji smo otkrili svojim postati kršćani, pa se sada ponašamo kao da to blago niti ne postoji. Zahvaljujući navještenom evanđelju i Pavlovom objašnjenju tog evanđelja danas se u nama treba dogoditi novo otkriće Isusa Krista i njegove vrijednosti i važnosti za naš život, vrijednosti koja daleko nadilazi svaku drugi vrijednost i veličinu.
Možda nam u ponovnom otkrivanju vrijednost Isusa Krista može pomoći priča koja vrlo zorno objašnjava zašto i nama kršćanima sve manje znači Isus Krist i odnos s njim, iako bi odnos s njim za nas kršćane trebao biti blago nad blagima, biser zbog koji sve drugo vrijedi ostaviti i njemu podrediti. Naša priča, a preuzeo sam je s Interneta, zove se ‘Neka nemaju vremena‘. Ta priča govori o tome kako je Sotona sazvao svjetsku skupštinu palih anđela te je u uvodnom izlaganju rekao sljedeće:
“Ne možemo zabraniti kršćanima odlaziti u crkvu. Ne možemo im uzeti Bibliju i zabraniti da upoznaju istinu. Ne možemo ih odvojiti od biblijskih vrijednosti, kojima su generacije kršćana odane, zato moramo učiniti nešto drugo. Moramo ih zaustaviti u izgradnji osobnog i trajnog odnosa s Isusom Kristom. Kada imaju iskren i pouzdan odnos s Kristom, onda je naša moć slomljena. Zato, pustimo ih da odlaze u crkvu, ne uzimajmo im njihov konzervativni stil života, ali se usmjerimo na njihovo vrijeme, da nemaju vremena za blizak i iskren odnos s Isusom Kristom. Svoj cilj ćemo najbolje ostvariti tako što ćemo im praviti prepreke u njihovim težnjama za iskrenim odnosom sa svojim Spasiteljem u samoći. Moramo po čitav dan biti u njihovoj blizini kako bi im onemogućili ostvarenje tog i takvog odnosa.” “Kako ćemo to učiniti?” pitali su demoni. “Zabavite ih životnim sitnicama, koristeći različite efektne trikove, kako bi okupirali njihove misli” – odgovorio je Sotona. “Učinite im primamljivim trošenje, trošenje, trošenje, a zatim pozajmljivanje, pozajmljivanje, pozajmljivanje. Preplavite njihove poštanske sandučiće reklamnim materijalima, letcima, narudžbenicama i ponudama različitih besplatnih materijala, nudite im razne usluge i lažne nade. Neka je u njihovom životu novac uvijek na prvom mjestu. Uvjerite žene kako je bolje ne imati djece, kako bi imale vremena za puno radno vrijeme i izgrađivanje svoje karijere, koja je važnija od obitelji. Neka muževi rade šest, bolje sedam dana u tjednu, deset, a možda i dvanaest sati, kako bi mogli zadovoljiti svoj životni stil. Zabranite roditeljima provoditi vrijeme s djecom. Tako će se njihove obitelji početi raspadati. Dom neće više biti oaza usred stresa od svakodnevnih briga. Razdražujte njihova osjetila, kako ne bi mogli čuti tihi Božji glas i razmišljati o Božjoj Riječi. Navikavajte ih na stalno uključen radio, slušanje glazbe kad god su u automobilu. Uvjerite ljude kako treba imati stalno uključen televizor, video ili računalo. Neka u svim trgovinama i restoranima svira glasna glazba. To će zaglušiti njihove misli pa neće biti sposobni saslušati jedan drugoga i razbit će njihovo međusobno i njihovo jedinstvo s Isusom. Ne zaboravite njihove noćne ormariće popuniti novinama i časopisima. Bombardirajte njihove misli novostima 24 sata dnevno. Pobrinite se za njihove vikende. Neka se s posla vraćaju umorni, bezvoljni i nespremni za dane i tjedne koje dolaze. Nemojte im dopustiti otići u prirodu na odmor, kako bi se divili prirodnim ljepotama i Tvorcu te prirode. Dajte im kruha i igara. Pripremite im hranu za oči. Neka im filmovi budu glavna zanimacija, razdražujte njihova osjetila. I kada budu na odmoru ne dajte im mira. Pošaljite ih na egzotična mjesta, zabavne parkove… samo neka se zabavljaju… Kada se sastanu, servirajte im malo spletki i svjetskih tračeva, zasvirajte im malo na osjećaje i živce a iznad svega nemojte im dopustiti da svoju snagu crpe iz Božje Riječi. Neka se raziđu s opterećenom savješću i razdraženih osjećaja. … Prepunite njihove živote velikim mnoštvom dobrih razloga protiv trošenja vremena na molitvu i prilike da se proučava Božja Riječ. Uskoro će se truditi vlastitom snagom, žrtvovat će i svoje obitelji i zdravlje zbog lažnih razloga.” Pali anđeli otišli su ispunjavati svoje zadatke – djelovati da kršćani trče s jednog mjesta na drugo, s jedne akcije u drugu, s jednog sastanka na drugi, tamo i ovamo.
Priča završava pozivom da prosudimo je li Sotonin plan bio dobar, a ja bih želio da se upitamo je li i koliko Sotonin plan bio djelotvoran s nama. I da vidimo što trebamo napraviti da bismo bili istinski mudri, mudriji od Sotone i svih njegovih zamki, Isusa Krista i svoj odnos s njim počeli smatrati najvišim blagom i dragocjenim biserom, blagom i biserom zbog kojeg se isplati sve drugo dati i prodati da bismo taj biser posjedovali već sada, a zatim s onim koji „u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani“, bili proslavljeni u vječnosti za koju smo predviđeni, predodređeni, pozvani i opravdani i koja jedina može dati smisao našem postojanju.
msgr. Mate Uzinić, biskup