Dušni dan
Svetica se na Dušni dan zatekla u Salamanci u pripremi za osnutak novog Karmela. Nalazila se sama sa Marijom od Presvetog Sakramenta u prostoriji u kojoj su prije boravili studenti sveučilišta. Sestra Marija joj reče: “Majko, ako sad uđu lopovi, što ćemo napraviti?” Sveta Terezija, iako se i sama bojala joj odgovori: “Sestro, spavaj dok ne dođu, a kad se probudiš, počni se bojati.”
Novakinja koja dolazi preko krova
U Medini del Campo jedna novakinja prilazi Svetici: “Majko, bila sam radoznala i gledala kroz prozor. Vidjela sam mačku na krovu. Majka Terezija će ravnodušno: “ Ma hajde, kćeri, nije to mačka nego jedna novakinja koja nas dolazi moliti za habit. Pozovi cijelu zajednicu nek dođe da ju primimo.”
Novakinja posluša i bez razmišljanja pozove sestre:” Dođite da primimo novakinju koja nam dolazi preko krova.” Svi su se smijali bezazlenoj novakinji i njenom shvaćanju poslušnosti, a cijela zgoda je završila sa šaljivom pjesmicom.
Posebno zanimljivima se čine Terezijina pisma koja otkrivaju njezinu genijalnost i prilagodbu osobama i prilikama, dosjetljivost, lukavost u postizanje cilja, jednako kao suosjećanje, toplinu, ljubaznost. Ona iskreno suosjeća, tješi, korigira, smije se, a iza te duhovitosti se osjeća njezina briga i ljubav prema osobama. U najtežim trenucima je sačuvala svoj smisao za humor. Iskusila je slabe strane osoba i događaja, ali im nije pridavala važnost veću nego što imaju, imajući povjerenje u Boga. Iste teške situacije je znala kasnije začiniti ” s malo soli”- ironije i tako ponuditi svoje (d)jelo te na taj neki način dala nam do znanja da je smisao za humor bio njezin stav prema životu.
U pismu 109, ocu Gracijanu između tema poslovnog i duhovnog sadržaja živo opisuje ovu zgodu: “O oče moj, da znate što mi se dogodilo! Zaustavili smo se blizu jednog sajma, na gumnu, misleći da će nam nedostajati sijena i tad mi se jedna velika gušterica uvukla u rukav tunike, na podlakticu. Pravo milosrđe Božje je da se nije zavukla drugdje jer mislim da bih inače umrla od straha, toliko sam se prepala. Moj brat ju je brzo uhvatio i bacio, ali pravo u usta Antuna Ruiz.” (pismo 109, ocu Gracijanu)
U pismu 175, majci Mariji od sv. Josipa piše o prirodnim i duhovnim ljepotama mlađahne Isabela (Bele) Dantisco, sestre oca Gracijana.
“Vrlo je dražesna…imam samo jednu muku s njom: ne znam kako da joj namjestim usta, jako su joj ukočena pa se kiselo smije. Jedanput joj kažem nek otvori usta, drugi put neka ih zatvori, pa onda nek se ne smije. Kaže mi da nije kriva ona, nego njezina usta; i govori istinu. Tko god je vidio dražesnost Terezijinu u vanjskom izgledu i u svemu drugome, poželjet će ju opet vidjeti; isto tako je i s mojom Belom, premda joj ja to ne govorim i Vama kažem u tajnosti, pa ne govorite o tome nikome. Baš bih željela da vidite kako joj namještam usta…”
Iz pisma 46, Generalu Reda ( koji boravi u Rimu) piše o ozbiljnim teškoćama i nadahnuto zaključuje:
“Pripazite malo na razloge koji možda za vas tamo nisu jasni kao meni ovdje. Iako mi žene nismo prikladne biti savjetnice, ipak ponekad pogodimo pravo.”
U jednom razgovoru Svetica kaže s Isabeli od sv.Dominika:
“Znajte da vas jako volim, možda zato što ste meni slični…( Isabela počne skakati od veselja)”… u lošem, u lošem…” nadoda Terezija.
Nakon što je dobila dozvolu za osnutak prvog samostana bosonogih karmelićana Sveta Terezija je u osobi Antuna od Isusa i Ivana od Križa zadobila prve bosonoge karmelićane. Kako je Ivan bio niska rasta, a vrlo ga je cijenila, znala je u šali govoriti:
“Blagoslovljen nek je Bog, jer za osnutak bosonoge braće, imam redovnika i pol!”
Svetica je često razgovarala u govornici samostana Utjelovljenja s ocem Ivanom od Križa. Obadvoje su bivali zahvaćeni Duhom Božjim u tolikoj mjeri da su ostajali u ekstazi i levitaciji. Jednom prilikom je samo Ivan od Križa bio uzdignut u levitaciju, na što je Svetica odmah rekla:
“Ne može se govoriti o Bogu s fray Ivanom jer se odmah uzvisi. “
Prilikom osnutka samostana u Burgosu pojavile su se mnoge nevolje, među kojima je posebno teško palo protivljenje nadbiskupa da se osnuje samostan u tolikom siromaštvu. Svetica je odgovorila:
“Ne bojim se onoga što će nedostajati mojim kćerima, nego onoga što će im biti od viška.”
Ljutila se što su je smatrali za sveticu:
“Poslije smrti će me držati u čistilištu do Sudnjeg dana, jer vjerujući da sam sveta, nitko se neće za mene moliti.”
Fray Ivan od Bijede je naslikao njezin portret. Kad je vidjela sliku rekla mu je:
“Bog nek ti oprosti, Ivane, kad si me već slikao, što si me naslika ovako ružnu i krmeljavu?”
Svetica je znala govoriti s finom ironijom, napose ako su se sestre tužile na male stvari: “Ako praviš križeve iz ničega, živjet ćeš stalno razapeta.”
U Sevilli su protiv Svetice podigli lažna svjedočanstva.
Kad je to čula s mirom je rekla: “Blagoslovljen bio Bog, ovdje znaju tko sam, jer na drugim mjestima su prevareni.”
Opat iz Medine del Campo je bio naklon karmelićankama te im pomagao na razne načine. U znak zahvalnosti Svetica mu je darovala cilicij.(kostrijet)
“Uzmi, sine, jer mi bosonoge karmelićanke nemamo što drugo darovati.”
Svetica je potaknuta Duhom Božjim osnivala samostane po Španjolskoj napustivši svoj prvi samostan Utjelovljenja u Avili.
Na svojim putovanjima, navraćala je tamo, kad god je mogla govoreći prostodušno: ” Što vam se čini? Vraćam se svojoj majci.”
Za kraj ovog razmišljanja o velikoj ženi, sv. Tereziji, prisjetimo se njenog raspoloženja, spontanosti i smjelosti prema Gospodinu. Smjelost koja izvire iz poniznosti koju Terezija definira kao “hod u istini.”
Zapisano je da je jednom čistila kapelicu i pala. Jako se ozlijedila u laktu. Pogledala prema Svetohraništu i uzdahnula:
“Zašto ovo dopuštaš, Isuse?”
“Tako ja postupam sa svojim prijateljima”
“Zato ih imaš tako malo…”
Sveta Terezija od Isusa, jedna od malobrojnih odabranica među mnogo pozvanih, imala je hrabrosti biti prijateljica Gospodinova. Otvorena Duhu Božjem iskoračila je iz okvira svoga vremena, spola i staleža te nas i dalje poučava o duhovnim i duševnim stvarima; na posve jednostavan način, nadahnuto i duhovito.
Izvor: www.zamakdushe.bloger.index.hr
