Iako nikada nismo vidjeli Boga, mi smo kao ptice selice koje, rođene na stranom mjestu, ipak osjećaju tajanstveni nemir kad se približava zima, osjećaju poziv krvi, čežnju za proljetnom domovinom koju nikada nisu vidjele i prema kojoj žele putovati iako ne znaju kamo.
Svi se ljudi rađaju s ranjenim srcem i neutaživom žeđu. “Kao zemlja suha, bezvodna, tako duša moja žeđa za Tobom” (Psalam 142). Stvoritelj je ugradio čin objedovanja i pijenja kao materijalni simbol ove gladi i žeđi za Bogom.
Ova se žeđ za Bogom odražava kao unutarnji nemir na licima svih ljudi na ulicama, u prodavaonicama u barovima. Cijeli svijet nosi sa sobom jednu želju, mnoge želje, bezbrojne: još jednu čašicu, još jedan komad kolača, još jedan pogled, još jednu riječ, još jedan poljubac, još jednu knjigu, još jedno putovanje. Više i neprestance još više. Sva su lica ranjena nemirom i željama.
Čovjek uvijek misli da će imati dovoljno ako bude imao malo više, ali ipak i nakon toga želi više i više. On misli da će biti zadovoljan jednom kućicom, jednom dobrom ženom i dobro odgojenom djecom, ali tada ipak izlazi iz kuće s istim nemirom. Uvijek traži nove stvari s uvijek istom strašću. S istom požudom kupuje svoje novine koje potom baca i uvijek ostaje jednako nezadovoljan. To je kao bolest koja ga prisiljava da stalno jede više i više a da se ipak ne nasiti.
Platon je jednom rekao da je čovjek kao razbijena čaša koja se nikada ne može napuniti. Tijelo se može dosita najesti, a duša ipak stalno ostaje nezadovoljena. Zemaljske radosti ostaju na periferiji tjelesnoga i ne prodiru u dušu. One pogoršavaju njezinu žeđ zato što ona osjeća da čaša radosti nije dospjela do njezinih usana.
Čini se kao da bismo se htjeli nasititi hranom koja ništa ne pruža, kao da bismo se htjeli opiti vinom koje ne opija. Hrana nas, doduše, ispunja, ali se naša unutarnja glad ne smiruje nego još više rasplamsava. Možemo se prezasititi, ali nikad biti siti.
I tako, kako nas uvjerava dubina bunara kad u nj bacimo kamen i ne čujemo njegov udar, tako nas uvjerava dubina naše duše kad stvari padnu u nju i jednostavno bez odjeka iščeznu, a nismo čuli njihov pad.
Budući da Bog stanuje na dnu svake duše, ona je beskrajna i ničim se ne može ispuniti osim Bogom.
U samostanima se mogu vidjeti ljudi koji, zadovoljni i ispunjeni, idu svojim putom, sa smiješkom i bez bore zabrinutosti na čelu. Ignacije Lojolski je jednom rekao da bi, kad bi mu bilo zapovjeđeno i raspuštanje njegove Družbe Isusove, za petnaest minuta dospio do svoga unutarnjeg mira.
Ljudi nikada nisu zadovoljni stvarima ove zemlje zato što nisu stvoreni za nju. Životinje zadovoljavaju svoje potrebe i ne trebaju ništa više. One ne osjećaju nikakvu žeđ za beskrajnošću i ova je zemlja njihovo nebo. Stoga nikada nisu razočarane svojim životom i nikada neće izvršiti samoubojstvo zato što su stvorene za ovu zemlju.
A naše je biće oblikovano tako da ljubi Boga, da ga posjeduje i u njemu uživa, kao što su skuše oblikovane za plivanje a galebovi za let.
Čovjek nije stvoren za uživanje ove zemlje, nego za uživanje Boga. I zato smo samo s Bogom sretni.
Iako nikada nismo vidjeli Boga, mi smo kao ptice selice koje, rođene na stranom mjestu, ipak osjećaju tajanstveni nemir kad se približava zima, osjećaju poziv krvi, čežnju za proljetnom domovinom koju nikada nisu vidjele i prema kojoj žele putovati iako ne znaju kamo.
One su čule zov obećane zemlje, glas ljubljenoga, koji kliče: “Ustani, prijateljice moja! Ljepoto moja, dođi! Zima je minula, kiša je prestala” (Pj 2,10).
Ernesto Cardenal, Izvor: Svjetlo riječi