Preko nekih stvari čovjek ne može prijeći

 

Preko nekih stvari čovjek jednostavno ne može prijeći. Preko nekih granica i ne treba prelaziti. Svi znaju kako je naporan samo jedan kamenčić u cipeli. Neke nas stvari ostavljaju zakočene, neke nas osobe vraćaju u prošlost i ne daju nam ići naprijed.

Uvijek iznova pred nama se pojavi kamen o koji se spotičemo. I koliko god uporni bili ne možemo ga ni preskočiti ni zaobići. Nije to nužno negativna pojava u našem životu. Ponekad je nemoguće ići naprijed dok ne raščistimo neke stvari koje nas sputavaju. No, ponekad je potrebo odbaciti suvišan teret. U jednom trenutku možemo pomisliti: ovo mi ne treba! I paf! Zbacimo sa sebe taj teret. Međutim, što učiniti kada dođem u fazu kada želim sve odbaciti, ili kada to učinim, a da toga nisam svjestan. Onda kada porušim sve (i pozitivne) granice. Kada se izgubim i odbacim i ono što me čini onim što jesam.

Osvrćem se unatrag i gledam razbijene ostatke onoga što sam nekoć bio ja. Vidim da sam svoje izbore, i one pozitivne, odbacio kao spoticaje. Zapažam da više i ne znam tko sam ja, niti tko želim biti. Sve sam pobacao negdje daleko. Skrenuo s tračnica. Sve sam prevalio preko leđa, bacio za leđa i sad se čini kao da sam ostao bez ičega. A volio bih da imam nešto o što se mogu spotaknuti. Nešto što me zaustavlja. Tada se čini kako nema više nikakvog uporišta, nema oslonca, jer sam svojevoljno iskočio iz svakoga reda. Prestao sam živjeti ono što želim biti. Sva sreća da je negdje ostalo zapisano… I onda kada sam odbacio svaki red, prekrižio sve obzire, izgubio poštovanje prema sebi i drugom, kada se čini da me više ništa ne može zaustaviti i da se o ništa ne mogu spotaknuti. Tada se učini da preko svega mogu prijeći. Ipak!

Ne mogu prijeći preko Tebe. Ti stojiš kao izazov. Ti stojiš kao odgovor na pitanje tko bih ja trebao biti. Spotičem se o Tebe jer ti si Istina, istina o meni. Sve mogu odbaciti, preko svega prijeći, ali onda se spotaknem o Tebe. Srušiš me u blato moje stvarnosti tako da ne mogu ostati slijep na nju. U Tebi je granica koju ne mogu prijeći. Tvoj glas me proziva tišinom kroz koju progovaraš. Ti me prozivaš čistoćom prirode, zvjezdanim nebom iznad mene. Progoniš me slikom mene samoga. Mene, onakvog kakvim me ti vidiš, mene pred kojim se ja stidim. Vraćaš me na početak, na izvor. Tamo gdje sam se prvi put spotaknuo o Tebe. Podsjećaš me na sve ono što  me dovelo do spoznaje da preko tebe neću moći prijeći. Da ćeš me uvijek pratiti u stopu. Da ćeš me tjerati da pronalazim samoga sebe i da mi nećeš dopustiti da padnem tako da ne mogu ustati. Stojiš preda mnom tako ogroman!

Umoran sam od svih stvari i ljudi preko kojih sam morao prijeći. Najumorniji sam od toga što sam prešao samoga sebe. I takav nailazim na Tebe, Stijenu! Ne mogu prijeći preko… Što hoćeš od mene? Što mi to Ti imaš za ponuditi? Ništa novo, osim da sve učiniš novo! A kako prihvatiti da je moguće krenuti iznova? To je ono što nudiš. Zar ne? Kada se spotaknem o Tebe i padnem u tvoje naručje bivam oslobođen svega o što sam se spoticao. Spotaknuvši se o Tebe u padu sam ispustio sve što me sputavalo. Sve one naslage moga ega koje su me zarobljavale padaju u sudaru sa Stijenom. Spoticanje je priprava za susret s Onim o kojeg se uvijek spotičemo, a On nam to ne spočitava.

Susret s Njim oslobađa čovjeka tereta, koji se neprimjetno prilijepio na njega dok je hodao ovim svijetom obilježenim odbacivanjem Onoga koji je htio da prijeđemo preko ovoga svijeta do Njega. Susret nas ponovno uči tko smo, uči me tko sam i pokazuje mi tko sam oduvijek bio. I samo takav želim biti: čovjek susreta.

Ne mogu prijeći preko… Boga, jer sam ga susreo…, jer mi je izišao ususret.

fra Luka Baković, Izvor: www.fra3.net/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

58 − = 56