Prema Svetom pismu vjera je izvor i središte svega religioznoga života. Vjera potvrđuje smislenost čovjeka, njegova života, povijesti i svemira uopće.
Prava suprotnost vjeri jest nihilizam – odsutnost temeljnog povjerenja u postojeću zbilju. U tom smislu psiholog E. H. Erikson govori o tri tipa vjere i temeljnog povjerenja: postoji, veli on, religiozna vjera s temeljnim povjerenjem; postoji zatim temeljno povjerenje bez religiozne vjere (ateisti, agnostici); na koncu, treća skupina, čine oni koji imaju religioznu vjeru bez temeljnoga povjerenja (mnogi vjernici, to je nihilizam u samoj vjeri). Najzahtjevniji je put – put temeljnog povjerenja.
‘Vjerovati’ ne znači u prvom redu ‘držati istinitim’ neke izričaje. Bez sumnje i to je uključeno u pojam ‘vjerovanja’, ali tek u drugotnom planu. Vjerovati znači potpuno se predati živomu Bogu, kao cjelovito biće, s razumom i srcem. Vjera je stoga osobni čin. Je ne vjerujem u prvom redu nešto, u neku istinu ili u neke činjenice, pa makar to bile i vrlo vrijedne vjerske istine kao Presveto Trojstvo, utjelovljenje, euharistija. Ja vjerujem u prvom redu Nekome i u Nekoga, to jest u Boga kao osobno biće koje me stalno prati. I kad potpuno vjerujem u Boga, ja mu se posve predajem. Upravo takav stav izražava grčka riječ za vjeru, ‘pistis’, odnosno latinska riječ ‘credere’ koja etimološki upućuje na ‘cor’-‘dare’, ‘dati srce’, to jest srčano se pouzdati. Bog najprije traži naše povjerenje. Bez povjerenja u Boga, naša vjera stoji na slabim nogama.
Biblija donosi cijeli niz likova ljudi koji su pokazali primjer vjere: Abraham, Mojsije, proroci, sve do Isusa i apostola (usp. Hebr 11.). Autor poslanice Hebrejima govori da je vjera sigurnost u ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo. Tako imamo Abrahama, veliku osobu vjere, koji ide od onoga u što je siguran prema onome gdje nije siguran, prema onome što ne poznaje. To je prava paradigma vjere. To je putovanje povjerenja, putovanje predanja. Vjera je putovanje prema nekom novom mjestu, a ne samo nastavljanje nečeg staroga. Vjera je uvijek puštanje nečega.
U dokumentu Vrata vjere čitamo: “Po vjeri Marija je prihvatila anđelovu riječ i povjerovala navještaju da će postati Majkom Božjom… Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem… Po vjeri su učenici formirali prvu zajednicu… Po vjeri su mučenici dali svoj život… Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu… Vjerom su mnogi kršćani činili djela pravde…. Vjerom su, tijekom stoljeća, muškarci i žene svih životnih doba, ispovijedali ljepotu nasljedovanja Krista kamo god su bili pozvani svjedočiti svoje kršćanstvo: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani” (str. 20-22).
Prisjetimo se da prva Marijina riječ bijaše – jedno pitanje! “Kako će to biti kada ja muža ne poznajem?” (Lk 1, 34) Biblijska vjera stoga ima puno više zajedničkog s pitanjima, nego s odgovorima. Često nas Bog stavlja u životne situacije u kojima stari odgovori više neće vrijediti. Tako nas potiče da tražimo, da rastemo i ulazimo u nove prostore duha. Vjera nije neki posjed, već doživotno traganje, stalno raspitivanje, ponovno definiranje. Na početku nove građanske godine zazivamo zagovor Marije, Majke vjere, da nas pouči putu vjere, putu Abrahama, Mojsija, proroka, Isusa, apostola i svetaca.
Izvor: www.franjevci-split.hr
