“U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.”
Čitajući ovaj evanđeoski učinilo mi se kao da Ivan donosi dva pogleda na Osobu Isusa Krista. Prvo nam govori tko je Isus u sebi, a u drugom dijelu kako su ga prihvatili oni kojima je došao. Kao da nam suptilno postavlja pitanje Tko je Isus za tebe? Osoba Isusa Krista je takva da ne možemo ostati neutralni. Moramo konačno odlučiti tko je Isus za mene i čvrsto stati iza svoje odluke. Za svakoga od nas Isus može biti samo sve ili – ništa.
Promatrajući početak ovoga odlomka vidimo da je Isus Riječ. Po njemu je sve stvoreno. On je, ne samo svjetlo ljudima, nego i sam život. Na kraju krajeva vidimo da je Riječ, Isus Krist, sam Bog. Nije on samo jedan od mnogih slavnih likova u povijesti. On je Bog. I u mnoštvu apstraktnih pojmova Ivanova evanđelja možemo primjetiti djelovanje Božje ljubavi. Nešto nama tako apstraktno da ju je nemoguće shvatiti, a ujedno tako konkretno da se u našem životu nešto konkretnije ne može zamisliti. Ljubav toliko konkretna da svaki od nas može reći Bog je postao čovjekom zbog mene.
Ali svi ga ne prihvatiše. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. Ovo se ne odnosi samo na Isusove suvremenike koji su isčekivali Spasitelja, ali ga odbaciše jer nije odgovarao njihovoj slici Mesije. Odnosi se na svakoga od nas tko nije spreman dopustiti da Isus vodi njegov život. Na svakoga čije je srce zatvoreno za bližnjega. Na sve one koji gaje mržnju i nisu spremni oprostiti. Isus zahtijeva da svoju ljubav prema njemu pokažemo u odnosu sa svojim bližnjima. On nas stalno na drugoga upućuje. I gotovo nikad naša djela ljubavi nisu velike stvari. To su uvijek naizgled sitnice. No, ono što je važno za ljubav jest da ju iskazujemo gestama, riječima i djelima. Pa čak i onda kada nam je teško. I onda kada bi radije uradili bilo što drugo osim bili dobri prema osobi koja nas živcira, koju ne možemo ni smisliti, tad nam se ukazuje prilika da primimo Isusa, da odgovorimo na pitanje tko je Isus za mene.
Istina, ljudi smo. I loši smo prema onima koje ne volimo i često još gori prema onima kojima najviše znače. I sve to Bog o nama zna. Ali, ne bojmo se pada. Uvijek nas čeka onaj koji nas je i poslao. Zato nam se uvijek valja ponovno ustati i poći za njim, jer onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.
fra Robert Kavelj, Izvor: www.fra3.net/
