Samo oni razgovori imaju smisla nakon kojih život, druge i sebe sama
gledaš ljepšim očima, dotičeš povjerljivijim prihvaćanjem.
Samo oni razgovori koji te otvaraju za druge,
koji pojednostavnjuju tvoje misli,
čine odvažnima tvoj hod i tvoje ruke
i onda kada za to naizgled nema nikakva poticaja.
Samo oni razgovori nakon kojih više nećeš kroz noć tjeskobno iščekivati svanuće,
nego ćeš povazdan drugovati s osvitima koji niču posvuda,
oplemenit će tvoje biće.
Samo oni razgovori kojima se nećeš zaklanjati,
kojima nećeš nasrtati, osposobit će te za ljudskiji hod.
Razgovori u kojima oči proniču oči, kojima se miluju.
Samo oni razgovori koji te čine zahtjevnijim prema sebi,
pronicavijim prema drugima.
Razgovori koji te oslobađaju tvojih razloga i opravdanja,
po kojima srastaš sa životom.
Razgovori u kojima pališ svjetiljke,
malene, jednu po jednu,
činiš ih pristupačnima svakome
i ne pitaš ni za što preko toga.
Samo razgovori neopterećeni preobiljem riječi,
razgovori po kojima počinješ osluškivati čitavim bićem.
Samo oni razgovori koji ti darivaju moć
da možeš zavoljeti život i svako biće,
uključujući i sebe sama, u svoj djelomičnosti,
u svoj uzdrhtalosti, jedino oni razgovori koji te čine sposobnim i spremnim
da ustrajno dodaješ trun po trun životu, svakome, sebi,
od svega što ti se otkriva, od svega što poznaje tajnu rasta i bliskosti.
Samo takvi razgovori dostojni su tebe i onih koje ljubiš.
Onih koje nećeš moći a da ih ne zavoliš.
Stjepan Lice