Slavimo danas blagdan krštenja Gospodinova, o kojem smo čuli u današnjem Evanđelju kako nam je opisao sveti Marko. Prije nego će započeti svoje javno djelovanje Isus je pristupio Ivanu Krstitelju i od njega zatražio i primio krštenje kojim je Ivan krstio one koji su ga prihvaćali za Božjeg čovjeka.
Nakon što je krstio Isusa Ivanu je bilo jasno da prestaje njegova služba u narodu, te da će sam Isus započeti svoje javno mesijansko djelovanje. Ivan je, doista, imao zadaću svjedočiti za onoga koji je imao doći, te se i povukao kad ga je mogao pokazati svom narodu. Pošto je Ivan dovršio svoju trku, Isus će samostalno nastaviti objavljivati svijetu svoje božanstvo i privoditi vrhuncu svoje spasenjsko poslanje sve do smrti u Jeruzalemu.
No osim što je došlo do prekretnice u službi, došlo je i do prekretnice između dva krštenja. Od trenutka Gospodinova krštenja prestaje Ivanovo krštenje, a nastupit će novo krštenje kojim će Isus obilježiti sve one koji u njega vjeruju. A kao što je krštenje na Jordanu bilo početak Isusova očitovanje i javnog djelovanja, tako postoji i kršćansko krštenje kao temelj i početak sveukupnog života i djelovanja kršćanina. Tako je Isus htio da i kršćani, oni koji će primiti snagu njegova krštenja, krenu u dosljedan vjernički život nošeni krsnom vjerom. Krštenjem su opečaćeni darom Duha Svetoga kako bi poput Isusa javno svjedočili i djelovali na spasenje svoga naroda. Isus je sišao u vode Jordana da ih posveti, to jest da bi vodama našega krštenja dao snagu da nas očiste od stare zloće, od starog kvasca i da nas osnaže da djelujemo snagom njegova svetoga Duha. Na taj način ne samo da je vjeru potvrdio kao javni čin, nego je svoje učenike i sljedbenike zadužio da djeluju snagom vjere i svetoga krštenja na dobrobit naroda, jer samo svojom vjerničkom dosljednošću mogu postati blagoslov svome društvu i narodu. Zato je dosljedan vjernički život najveći izraz odgovornosti za dobro naroda i za duše svakog pojedinca kojemu se naviješta spasenje.
Doista, koliko mi vjernici uspijevamo dosljedno živjeti svoju vjeru, toliko i naš narod ide naprijed. Koliko je naš pogled usmjeren prema Bogu, toliko svom narodu jamčimo zdravu budućnost. Ako mi nismo dosljedni obvezama koje smo preuzeli na svome krštenju, zar možemo očekivati od drugih da žive dosljedno i pošteno? Zar možemo očekivati da stanje našega naroda bude bolje, ako mi sami nismo u stanju stajati uspravni pred zadaćama koje nam Bog povjerava? Zar se mi vjernici trebamo čuditi što su ljudi našega vremena obezglavljeni, ako mi sami se ne držimo onoga što nam kaže Krist naša Glava?
Danas nas stoga Isus obvezuje na dosljedan vjernički život, život sukladan sakramentu svetoga krštenja koji nas je očistio od grijeha i pripravio za pravi život. Isus je htio da naše životno svjedočanstvo bude cjelovito, što pretpostavlja i svjedočanstvo na svakom mjestu i u svakom trenutku svoga života. Kao što je sam pošao u javnost propovijedati o Bogu i njegovu kraljevstvu, tako smo i mi pozvani navijestiti Boga živeći sukladno svim preuzetim krsnim obvezama. Kako se uopće možemo zvati kršćanima, ako nam nije stalo da se prisutnost Boga živoga pokaže i u našem svijetu i vremenu? Možemo li biti kršćanima ako nam nije stalo do spasenja naše braće i do naviještanja kršćanskih vrijednosti po kojima se spašavamo? Imamo li pravo zvati se kršćanima a nevidjeti kolika je rak-rana bezboštvo koje hvata sve snažnije korijenje i u našem narodu? Kakvi smo mi to kršćani ako ne vidimo da nema budućnosti naroda ako ne poštuje Božji zakon i ne živi snagom Duha Svetoga? Možemo li biti kršćani, a u praksi živjeti kao da Boga nema, kao da nema duše i spasenja i vječnoga života? Možemo li biti kršćani i mirno promatrati kako se oko nas širi i vlada bezboštvo i odbacivanje Boga?
Kršćani koji nisu svjesni ljepote krsnoga dara a niti svojih krsnih obveza šire oko sebe ozračje anemičnog i šizofreničnog kršćanstva. Takvi se ne popisu stanovništva priznaju kršćanima, a kasnije rade protiv biti i smisla vlastitih uvjerenja. Za sebe drže da su vjernici, ali nemaju ni snage ni volje pokazati se dosljednima u javnosti. Takvi se ponašaju ne kao da su kršteni, nego kao da su samo poliveni vodom po glavi. Ne samo da nisu primili snagu Duha Svetoga koju daje Isusovo krštenje, nego nemaju snage niti za ćudorednu dosljednost na koju je sveti Ivan Krstitelj pozivao one koji su pristupali njegovom krštenju. Mnogi ne shvaćaju da su nesvjesni kršćani ako svojim svjedočanstvom ne promiču Božje vrijednosti, te da je u tom slučaju njihov život nekršćanski i čisto bezboštvo.
Trgnimo se iz anemičnog kršćanstva i postanimo svjesni svoje odgovornosti koja se mjeri mjerom našeg dostojanstva, koje se opet mjeri veličinom Isusovom. Poput njega koji je osjećao najveću odgovornost za narod, trudimo se i mi uzdizati svoj narod naviještajući mu Boga. Prosvjetljujmo svoj narod pozivajući ga na život krsne milosti i opismenjujmo ga šireći jezik Božje ljubavi. Ako nama vjernicima nije stalo da opismenimo svoj narod svjedočeći o Bogu i da ga tako spasimo od nepismenosti i nekulture bezboštva, onda je naša vjera šizofrenična. Osvijestimo se i posvijestimo sebi obveze koje smo preuzeli prilikom krsnoga saveza s Bogom. Ako nama vjernicima nije stalo da svaki član našeg naroda spozna uzvišenu istinu o sebi kao djetetu Božjemu, onda se i sami svodimo na razinu pogana, barbara, ideologa i materijalista koji nisu iz svoje duše isprali blato zemaljštine i prljavštinu grijeha s očiju. Ako mi dopuštamo da nas olako ovaj svijet uvjeri da nema neba, onda su se uzalud za nas rastvorila nebesa u trenutku krštenja, kao što je se dogodilo i u trenutku Gospodinova. Ako dopuštamo da nas olako uvjere da smo nastali od majmuna i da smo samo zemlja, onda nismo na svom krštenju čuli glas Očev kojim je posvjedočio da smo njegova ljubljena djeca.
Molimo danas Gospodina da nam udijeli dar da shvatimo i prihvatimo svoju kršćansku odgovornost za vlastiti narod koja je istinska samo kad se događa snagom krštenja. Neka nas od nesvjesnog bauljanja učini svjesnim kršćanima, kako bismo i sami promicali vječne Božje vrijednosti na dobrobit i spasenje svoga društva i naroda, obitelji i svakog pojedinca. Neka nas nadahne svojim Duhom Svetim da uočimo da su istinski ljudske one vrijednosti koje su Bogom posvećene i neka nas čuva od pomisli da bez Boga može biti išta dobroga za nas i za naš narod.
Dr. Ivan Bodrožić, Izvor: www.patrologija.com
