Srednjoškolka pripovijeda majci kako je bila u društvu koje je upravo uzimalo drogu i kako je to danas normalno. Normalnim se smatra ono što većina ljudi prihvaća. U kolektivu gdje radi 80 do 90% pijanaca trezvenjak nije normalan.
Mnogi mladi i otvoreno priznaju da im noćni izlasci sve do ranih jutarnjih sati baš i ne prijaju, ali da oni moraju biti takvi jer u protivnom do njih ne bi nitko ništa držao. Kako im zamjeriti kad je i nama odraslima teško ići protiv struje? Koji se usude osobnim životom i primjerom svjedočiti protiv takve »normale«, nerijetko su proganjani i zlostavljani.
Živimo u poremećenom sustavu vrijednosti, a baš o ovom krivom shvaćanju normalnosti vrlo se malo govori i piše, također u crkvenom tisku. Ne bi li se i kućni i crkveni i školski odgoj morao time više pozabaviti?
Profesor Marijan iz Zagreba
Bez sumnje, ali najprije bi se trebalo zajedno zamisliti i pronaći načina da to ne bude samo svjedočenje istine, nego i postizanje odgojnog uspjeha. Imate pravo da bi trebalo prije govoriti o razmjerno nedavnoj prošlosti, isticati primjere fašizma, nacizma, komunizma, antisemitizma i drugih kolektivnih zabluda koje su u svoje doba u određenim sredinama zaludile većinu. Iz toga je razvidno da ponašanje većine ne mora biti normalno ni moralno prihvatljivo. Od takvih kolektivnih zabluda svijet, i naš hrvatski narod, još trpi teške posljedice.
No, bojati se je da takva upozoravanja neće imati pravoga odjeka u sredinama koje su zahvaćene novim suvremenijim zajedničkim zabludama. Razred u kojem se mnogi drogiraju može se složiti s nastavnikovim zaključcima glede fašizma i boljševizma, a da te zaključke uopće ne primijeni na svoju narkomaniju. Prava mjerila normalnosti i moralnosti, praktično uvjerenje da ono što je nemoralno ne može biti normalno, čovjek, osobito mladi, može usvojiti samo u zajednici koja tako živi, odnosno u kojoj prevladava takav stav. Ne može protiv struje plivati jedna kap ili trijeska. Treba stvarati Crkvu ne samo kao zajednicu vjerovanja i potrošnje sakramenata nego kao sredinu u kojoj ljudi zajedno žive određene vrijednosti, u kojoj mogu iskusiti što je doista normalno, odnosno čovjeka dostojno. Takva bi sredina najprije trebala biti kršćanska obitelj, ali obitelji su kao sredine življenja najvećim dijelom raspadnute. Gdje su pak župe samo administrativna crkvena područja, takvih sredina uopće nema. Nezaobilazan je, dakle, zadatak svih koji Kristu vjeruju da počnu stvarati takve sredine. Za to nema opće važećih recepata, nego treba uočiti što je ipak moguće i to poduzimati.
Ima ohrabrujućih primjera gdje se nekoliko kršćanskih obitelji, osobito s brojnijom djecom, počnu družiti, sastajati se ne u gostionicama nego u domovima, zajedno ići na izlete i ljetovanja, osobito na nedjeljne mise. Čim takva sredina ima desetak ili dvadesetak članova, u njoj se može stvoriti zajedničko mnijenje i shvaćanje što je normalno. U tom shvaćanju onda čovjek nije sam, nije kap protiv struje, nego u drugima doživljava oslonac. Onda je moguće da svoje mišljenje i življenje, premda je za većinu na razini škole, radne zajednice ili uopće javnosti, manjinsko, čuva ponosan što za razliku od mnogih zna što je zapravo normalno.
Teško je od cijele župe načiniti takvu više ili manje skladnu cjelinu. Upravo zato se sve više čuje da župa treba postati zajedništvo manjih zajednica. Već postoje takve jezgre ministrantskih i pjevačkih zborova, molitvenih, dobrotvornih i drugih specijaliziranih skupina. Čim takve vjerničke skupine doista djeluju, moguće je među članovima razvijati i prijateljstvo i drugovanje i sastajanje. Važno je da stariji ne moraju mlađe u takve sredine gurati, nego da one razviju vlastitu privlačnu snagu. Starijima, kad djeca već dođu u doba puberteta, najčešće preostaje svjedočiti primjerom i pomagati molitvama. Ako su na vrijeme otkrili važnost i ljepotu zajedničke molitve s djecom dok su bila mala, izgledi za uspjeh mnogo su veći.
Izvor: Glas Koncila
