Događaj opisan u današnjem Evanđelju zbio se na samom početku Isusova djelovanja to jest neposredno nakon održane prve propovijedi u kafarnaumskoj sinagogi. Iz sinagoge Gospodin ulazi u obitelj dvojice svoji prvih učenika Petra i Andrije, gdje su ga upravo ukućani upozorili da je Petrova punica bolesna ležala u ognjici.
Evanđelist sveti Marko nas izvještava kako Gospodin nije ostao prema njima ravnodušan i bezosjećajan, nego ju je izliječio prihvativši je za ruku. Međutim, njegova skrb za bolesne i potrebne ne zaustavlja se samo na Šimunovoj obitelji, nego se proteže i na sve one koji su imali potrebu da ih on izliječi. I kao što Evanđelist uredno opisuje kako mu rekoše za Šimunovu punicu, tako ističe kako ‘donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute’. Iz toga, dakle, razaznajemo da je jedna od njegovih neizostavnih zadaća bila da služi bolesnima. No Isusova pomoć bolesnima ovisila je i o pristupu onih koji su živjeli pored bolesnika, koji su skrbili o njima, te naposljetku shvatili da im Isus može pomoći.
Iz svih elementa ovog događaja izvire za nas obveza da preispitamo sebe i svoj stav prema bolesnima i potrebnima naše skrbi. Jer živimo u izazovnoj situaciji i okolnostima suvremenoga društva u kojem se ljudi baš i ne ističu prevelikim žarom i brigom za bolesnike i potrebne. Štoviše, društvo u kojemu živimo čini nas počesto bezdušnima. Tjera nas da mislimo na sebe i na svoj posao, dok zapuštamo osobe oko sebi, a najčešće one najpotrebnije. Jer ovo društvo računa samo na zdrave, na idealne i na one koji mogu privrjeđivati, to jest čiji se doprinos može mjeriti novcem. Cijeni se samo one čiji se doprinos BDP-u vidi i izračunava, uzimaju se u obzir samo radno sposobni. Do te mjere takvo stanje utječe na nas da je uhvatilo maha i u obiteljima, što se sve više i više očituje u generacijskom raslojavanju. Pogotovo mladi često gube osjećaj za starije, isključivo posvećeni profesionalnim životnim planovima. Praktički se navikavamo da se bolest liječi u bolnici, da o bolesnima skrbi i njeguje ih medicinsko osoblje, zaboravljajući da je naša ljubav i briga najveća i najbolje opremljena klinika zdravstvene skrbi.
Uslijed toga postajemo nemarni i često previđamo one oko nas. Ne bi trebalo niti dozivati nam u pamet dužnosti i zadaće, nego prije svega bi koristilo da ispitamo vlastitu ljubav. Ako nekoga ljubimo ne smijemo mu uskratiti cjelovitu ljubav, do krajnjih granica. A ne da se događa i u našim kršćanskim obiteljima da u mnogim situacijama bolesni i nemoćni nikome ne trebaju, osim kad se, nakon što umru, treba domoći njihove imovine ili ušteđevine. Tada se pojave i neznani rođaci koji prema nekim pravnim paragrafima potražuju svoja prava, a da nikada nisu htjeli prihvatiti iz dužnosti koja proizlazi iz zajedništva sa svojim rođacima ili proizlazi iz kršćanske svijesti. Čak ima i onih koji niti prema vlastitim roditeljima nemaju obzira, a kamoli prema roditeljima svoga bračnoga druga, što vidimo da Šimun nije zanemario. On nije pravio razlike, nego je skrbio i o svojoj punici.
Može se dogoditi i da u nekom trenutku medicinska stručna skrb bude tjelesno korisnija mnogim bolesnicima, no nikad takva pomoć nije dostatna ako uzmanjka naša ljubav. Nikada ne bismo smjeli povući potez s ciljem da se staroga i bolesnoga riješimo, nego da im pružimo najbolje što se može. Ako stare i nemoćne šaljemo u domove da nam ne smetaju, da nam ne oduzimaju dragocjeno vrijeme privrjeđivanja, onda griješimo protiv ljubavi prema njima. Tu zasigurno nema Božjega blagoslova, niti može biti duhovne koristi ikome u obitelji. Osoba i njezino dobro treba nam biti u središtu pozornosti, a ne da one koji su potrebni naše skrbi sklanjamo iz svoga vidokruga i da ih mičemo sa svoje pozornice kao da nam smetaju. Nikad ih ne bismo smjeli gledati pod vidom nekoga ili nečega što ugrožava naš komoditet, ma koliko ga doista ugrozilo. Ili pak pod prizmom onih koji dovode u pitanje naš novčani interes, ma koliko nas to i novca koštalo. Jer nikad ne treba žaliti truda i sredstava koje ulažemo u potrebe najpotrebnijih, jer Bog vidi naše nastojanje oko dobra potrebnih i vraća nam to kao blago u duši.
Bilo bi čudno da mi vjernici pomislimo da netko drugi može bolje od nas i od Isusa skrbiti o našim bolesnicima. Kad se naša ljubav i skrb udruže s Isusovom, onda su i čuda moguća, kako nam svjedoči i Evanđelje. Našim bolesnicima treba omogućiti pristup Isusu, te stoga zamolimo Isusa da najprije nas zdrave izliječi i pouči odgovornosti i potakne na služenje bolesnima. Budimo u službi njegova služenja i njegove skrbi za bolesna, kako to učini Šimun i mnogi stanovnici Kafarnauma. Isus je odlučio ići i u druga mjesta propovijedati i liječiti, no da bi i danas uspio u našem mjestu, u našoj župi izliječiti bolesne, neophodno je da ih mi ne izoliramo ni od nas niti od Isusa. Odvedimo ih k Isusu i stavimo ih njemu u ruke, kako bi ih on zahvaljujući našoj ljubavi i skrbi do kraja liječio i naša i njihova srca, kako bi nam pokazao da pravo ozdravljenje dolazi iznutra po vjeri i po zdravim odnosima u međusobnoj ljubavi. A napose kako bi nam dao sigurnost istinskog smisla života u njegovu kraljevstvu koje nam daje kao nagradu za nesebičnu ljubav i milosrđe prema drugima.
Dr. Ivan Bodrožić, www.patrologija.com/
