Prošle smo nedjelje bili zajedno s Isusom u pustinji, a onda iz nje izišli u našu Galileju, našu svakodnevicu. U ovoj nedjelji Crkva nas s Isusom i trojicom njegovih učenika ponovo vodi u osamu, na goru. Ono što se događalo na gori možemo razumjeti kao ključ za razumijevanje korizmenog vremena.
„Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana (tebe i mene) i povede ih … u osamu, same …“ Korizma je vrijeme u kojem nas Crkva poziva da i mi učinimo isto, da se povučemo iz svakodnevnih aktivnosti, da pronađemo vremena za biti osobno sa svojim Bogom. Ovo vrijeme povlačenja je nešto poput karantene u športu koja je izoliran boravak prije važnog natjecanja, a sa svrhom bolje koncentracije i postizanja što boljih rezultata. Korizma je vrijeme naše kršćanske karantene, našeg izoliranog boravka zbog bolje koncentracije prije nego se suočimo s važnim događajem koji nam prethodi, a to je proslave središnjeg otajstva naše vjere, vazmenog otajstva muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova.
„… povede ih na goru visoku …“ Volim planine, osobito njihove vrhove. Uspon na vrhove planina širi nam obzore. Prostor u kojem svakodnevno živimo s vrha planina izgleda drukčije. Ono što nam se ovdje dolje čini veliko i važno, odozgo postaje malo i nevažno. Ono što nam se ovdje dolje čini čisto, poput zraka koji udišemo, odozgo prepoznajemo u svoj njegovoj nečistoći i izmaglici. Korizma je naše uspinjanje na goru, uzdizanje iz naše svakodnevice koje nam otvara obzorja i osposobljuje da stvarnost koja nas okružuje, ono što nam se sviđa i što nam se ne sviđa, ono što mislimo da je dobro i ono što mislimo da je zlo, vidimo u pravom svijetlu.
„… i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeljeti.“ Ova slika preobrazbe i izbjeljivanja haljina nas podsjeća na to da je i korizma vrijeme preobrazbe i pročišćenja, ali ne onog što oblačimo, nego naše nutrine. U korizmi smo pozvani učiniti preobrazbu samih sebe, tako što ćemo svoju nutrinu, prljavu zbog grijeha, obijeliti u sakramentu ispovijedi ili pomirenja.
„I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.“ Korizma je vrijeme u kojem se otkrivaju braća i sestre u njihovoj potrebi, ona je vrijeme solidarnosti, vrijeme djelotvorne ljubavi. To je dimenzija korizme koja nas poziva da ne budemo ravnodušni na potrebne, nego da primijetimo u njihovoj potrebi i da im pomognemo, osobito ističući duhovnu odgovornosti i bratsku opomenu poradi vječnog spasenja koja je nekad bila djelo duhovnog milosrđa, a danas je poprilično izgubila na značenju.
„Učitelju, dobro nam je ovdje biti!“ Korizma je vrijeme u kojemu se otkrivaju drugačije vrijednosti, to je vrijeme u kojem smo pozvani osloboditi se od svoje navezanosti na materijalno i ispuniti sebe i svoje vrijeme duhovnim vrijednostima, čitanjem Svetog pisma, molitvom. Ako to istinski pokušamo napraviti, ako se otvorimo duhovnim vrijednostima, a uz to otkrijemo bližnjega i pretečemo mu u njegovoj potrebi, tad ćemo i mi otkriti kako je lijepo biti s Isusom.
„Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ Korizma je vrijeme u kojem smo pozvani u Isusu Kristu otkrivati Božjeg ljubljenog Sina, slušati ga i slušajući ga od njega učiti kako i mi u njemu možemo postati i ostati Božje ljubljene kćeri i sinovi. Svakodnevno doživljavamo mnoštvo poniženja, robovi smo različitih strasti. Korizma nam vraća dostojanstvo kćeri i sinova Božjih pokazujući nam kako iz svega toga možemo i trebamo izići.
„I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.“ Konačno, korizma je privilegirano vrijeme crkvene godine u kojemu smo pozvani sav svoj život usmjeriti na Isusa, zaigrati konačno i potpuno na njegovu kartu. Ona je vrijeme u kojemu On za nas treba postati jedini Gospodin i Spasitelj. Naš život je često obilježen težnjom za uspjehom, novcem, moću, pa čak i međuljudskim odnosima, koji na ovaj ili onaj način postaju naši mali bogovi kojima se klanjamo. Korizma je vrijeme u kojemu se trebamo osloboditi od navezanosti na sva ova ovozemaljska božanstva, pa makar nam ta božanstva bila, kao i u Abrahamovom slučaju u ulomku iz prvog čitanja, naši najbliži koji su važni, ali nisu i ne smiju biti važniji od Boga. S druge strane, živimo u svijetu u kojem kršćanstvo nije jedina religija, nego nam se svaki dan nude druge i drugačije religiozne ponude. Korizma je vrijeme u kojem trebamo svim tim ponudama reći svoj ne, kako bismo jednom i konačno mogli reći svoj da Isusu Kristu. Da bismo ovakvo što mogli učiniti trebamo Isusu potpuno vjerovati, imati u njega potpuno povjerenje bez, kako se ono kaže, ‘fige’ u džepu. Za takvo što pogrebna je istinska hrabrost. I uvjerenje da Krist zaista ništa ne oduzima, a sve daje. Imamo li mi tu i takvu hrabrost, imamo li to i takvo povjerenje?
„Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ – piše sv. Pavao u ulomku koji nam je navješten kao drugo čitanje. Ovo njegovo: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“, nije se odnosilo samo na njega, njegovo vrijeme i Crkvu u Rimu, nego se odnosi i na sve nas. Što se bojimo, zašto se suzdržavamo biti potpuno Kristovi i s Kristom? Jer zaista: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojeg Sina nije poštedio nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“
Zamolimo Gospodina da ukloni od nas svaki strah, da nas, zajedno s učenicima, povede na goru i preobrazi se pred nama, kako bi se i u nama moglo dogoditi istinsko preobraženje, koje će ne samo izbijeljeti našu nutrinu, nego i pomoći razumjeti bit i ljepotu onoga biti „po Kristu, s Kristom i u Kristu“, koji „umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas“, a na što nas pripravlja korizmeno vrijeme i što nam pokušava osvijetliti uspon na goru preobraženja.
Mate Uzinić, biskup, www.dubrovacka-biskupija.hr
