Skloni smo misliti da je naša vjera plod naših zasluga, a Božja milost tek njezina posljedica. Današnja nas, međutim, čitanja poučavaju da to nije tako. Nije naša vjera plod naših zasluga nego Božje milosti. Bog je uzrok. Naša vjera je tek posljedica onoga što je najprije učinio Bog. Inicijativa je uvijek na njegovoj strani. On uvijek prvi ljubi. Najviše što mi možemo je to da mu uzvratimo na njegovu ljubav. Naša vjera nije drugo doli ljubavni odgovor na Božju ljubavnu ponudu.
U današnjem evanđeoskom ulomku, koji je dio iz noćnog razgovora Isusa i Nikodema, Isus ovu Božju ljubavnu inicijativu ovako objašnjava: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Pavao, u ulomku iz Poslanice Efežanima, u toj ljubavi otkriva uopće mogućnost našeg spasenja: „Milošću ste spašeni! … Božji je to dar!“ O ovoj Božjoj milosti i daru, koji nemaju granica nego nadilaze sve prepreke, uključujući i mogućnost naše nevjernost, govori i prvo čitanje. Ovo je, ovo da nas Bog prvi ljubi, da nas on ljubi bez obzira na sve, da je on u svojoj ljubavi spreman nadići sve prepreke koje nas dijele, da nam je on, u konačnici, iz ljubavi sve darovao da bismo bili spašeni i imali život vječni, povod istinskom veselju, klicanju i radosti na koju poziva ulazna pjesma ove Četvrte korizmene nedjelje.
Osim ove poruke o Božjoj ljubavi koja je uzrok istinskog veselja i pravoj radosti, u današnjim liturgijskim čitanjima postoji i jedna druga poruka. Poruka je to o čovjeku i njegovoj sposobnosti da u svojoj slobodi odbaci Boga, sposobnosti da Bogu kaže ne, a s tim ne Bogu da kaže ne i smislu vlastitog postojanja, svemu onome što ga je moglo učini istinski radosnim. O tome u današnjoj liturgiji progovara ulomak iz Druge knjige Ljetopisa: „Gospodin, Bog … slao je … svoje glasnike … jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima.“ Istu ovu tužnu poruku o odbacivanju Boga i njegove ponude koja se dogodila u Isusu Kristu, istinskoj Svjetlosti koja je došla na svijet, evanđeoski ulomak sažima u riječima: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.“
Pa ipak valja primijetiti nešto veoma važno, nešto što nam vraća razlog za radost. Makar mi odbacujemo Boga, Bog ne odbacuje nas. Želimo li, možemo mu se vratiti! Možemo prihvatiti njegovu ponudu koja za nas u ovom našem sada ostaje trajno otvorena. Jedinorođeni Božji Sin, koji nam se objavio u Isusu iz Nazareta, nije došao na svijet da bi nekoga osudio i odbacio, nego da bi sve spasio. Bog nikoga ne odbacuje! Isus nikoga ne osuđuje! Sudbina koju je Bog za nas zamislio je sudbina veselja, radosti, klicanja! Zato je poslao svoga Jedinorođenoga Sina na svijet! Bog više ne odlučuje o našem spasenju! Bog je u Isusu Kristu o našem spasenju odlučio jednom zauvijek! Mi odlučujemo! Pitanje spasenja ili ne spasenja, sada ovisi isključivo o nama! Svatko osobno odlučuje o svom spasenju i svojoj vječnoj sudbini! I to čini sada! Ne sutra! Odlučujemo sada! U Boga nema sutra. Ta naša odluka, a s njom i osuda ili ne osuda, ovisi isključivo o našoj vjeri: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“ Prihvaćanje ili odbacivanje Isusa Krista ipak nije pitanje lijepih riječi. Gospodina ne možemo zadovoljiti riječima, makar su i riječi važne. On od nas traži više. On od nas traži da to što govorimo potvrdimo djelima koja činimo: „Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“
Ipak, ne zaboravimo! Inicijativa nije na našoj strani. Inicijativa je na Božjoj strani. Njegova milost je uzrok, a naše vjera posljedica. Božjoj inicijativi spasenja mi možemo tek odgovoriti vlastitom vjerom. Da bi taj naš odgovor vjere bio cjelovit, današnje evanđelje nam nudi pogled na križ Isusa Krista u kojemu nam je Bog očitovao veličinu svoje ljubavi: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.“ Pogled na križ Isusa Krista podsjećanje je na ono što je Bog prvi učinio u svojoj ljubavi za nas, ali i na našu kršćansku zadaću da mu uzvratimo tako što ćemo ono što je Bog u njemu učinio za nas i mi činiti jedni za druge, kako bi najprije nama, a onda i svima koji nas susreću, bilo jasno da smo, „od … njegova naroda“, „njegovo … djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.“
Mons. Mate Uzinić, biskup