Opsežno najveći dio u svim evanđeljima jest Isusovo poučavanje, naviještanje kraljevstva nebeskog: bilo to kroz prispodobe, čudesa ili pak odgovore na isprovocirane reakcije farizeja i pismoznanaca.
On je Rabbi – Učitelj, i poput mnogih drugih učitelja toga doba ima svoje učenike s kojima ide od mjesta do mjesta naučavajući. Međutim, dio koji je tematski u evanđeljima odvojen od spomenutoga, a u kojem je Isusa većina učenika napustila, dio je u kojem zaista mnogo možemo učiti od Isusa. To je Gospodinova muka, odnosno Njegovo prihvaćanje križa i muke.
Prvo je važno naglasiti radi čega se Isus podlaže križu. On to čini samo i isključivo radi našega spasenja, bez ikakve ideje o vlastitoj koristi u bilo kojem pogledu. Mi svakodnevno imamo prilike nositi svoje manje i veće križeve. Naravno, to sve nije ni na približnoj razini težine Isusovog križa, ali važno je da se od nas iziskuje stanoviti napor i muka. Trebamo se zapitati s kojim mi nakanama nosimo svoje križeve. Opterećujemo li ponekad sami sebe potpuno nevažnim stvarima oko kojih se često znamo i pomučiti, a onda kasnije ponosno gledamo na svoje uspjehe, ustvari bezvrijedne i beskorisne? Podnosimo li napore isključivo radi vlastitoga probitka i koristi? Trudimo li se dovoljno uočiti da naši bližnji, prije svega, postoje (i to zna biti ponekad teško), a onda da i oni imaju neke svoje križeve, koje bi puno lakše nosili uz nečiju (moju) pomoć? Vratimo se samo na Isusovu nakanu. Zar On nije u svome križu ponio sve naše križeve darovavši nam spasenje?
Druga stvar je način na koji Isus nosi križ. Mogao je tisuću puta odustati uz tolike padove. Zamisli sebe da pretrpljenim silnim torturama izmoren ležiš pod drvetom, u tom trenutku zasigurno beskrajno teškom, a namijenjenom samo za to da ti se za nj čavlima pribiju ruke i noge. Međutim, Isus ustaje svaki put i ide do kraja. Štoviše, On tješi jeruzalemske žene, a s križa i svoju majku. Mi se često pod težinom križa, koji smo možda čak odlučili ponijeti s nekom jako dobrom namjerom, ipak s vremenom pretvorimo u mrzovoljna gunđala koja ne vide ništa drugo osim sebe i svoje muke. Eventualno gledamo tko to još nosi ili ne nosi križ kako bi se mogli uspoređivati, uz neizostavne: Nikome teško k’o MENI, ili JA nosim, ne nose oni. Na koncu sa svojim križom sami postajemo križ svima oko sebe.
Ovo četvrto otajstvo žalosne krunice sada u korizmi imamo priliku razmatrati i kroz pobožnost Puta križa. Moleći i razmišljajući sada intenzivnije o tome kako je Isus nosio križ, ne dopustimo da ostanemo nepromijenjeni. Dajmo se poučiti!
fra Milan Galić, Izvor: http://fra3.net
