Evo intervjua s poznatim rimokatoličkim svećenikom, pripadnikom Katoličkoga karizmatskog pokreta, teologom s doktoratom papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu, koji uz blagoslov svog biskupa okuplja u svojoj župi veliko mnoštvo ljudi. Njegova živa vjera kojom ga je obdario Gospodin očituje se u obraćenjima, oslobođenjima i ozdravljenjima.
1. Što je katolički karizmatski pokret? Koji je njegov cilj?
Fra Ivo: Katolički karizmatski pokret (KKP) je dar Duha Svetoga Crkvi. Došao je iz prvih kršćanskih vremena, dakle, prisutan je od samih početaka Crkve. Nastao je unutar Crkve. Službena Crkva ga je prihvatila kao i druge crkvene pokrete. Jedan je od puteva prema Bogu. Stavlja poseban naglasak na ulogu Duha Svetoga u životu vjernika i na osoban odnos s Bogom, našim Ocem i Isusom Kristom. Možemo reći da mu je cilj naviještanje Radosne vijesti svakom stvorenju. KKP je lijek protiv širenja sekti i praznovjerja. Želi iznutra obnoviti cijelu Crkvu.
2. Zar KKP nije protestantskog podrijetla?
Fra Ivo: Katolički karizmatski pokret u katoličkoj Crkvi nije protestantskoga podrijetla, iako mnogi misle da je tako. On je mnogo stariji; počeo je na Duhove (Pentecost) prije više od 2 000 godina i prisutan je više ili manje kroz cijelu povijest Crkve. U novijoj se povijesti KKP pojavio u Palermu 1947., ali ga je ugušio nadbiskup Palerma Ernesto Rufini (1888. – 1967.). Dvadeset godina potom, za vrijeme devetnice za Duhove 1967., dogodili su se ponovno Duhovi na najvećem katoličkom sveučilištu u Pittsburghu, na Duquesne University, koji vode oci Duha Svetoga. Čim se odande počeo širiti po Americi, stali su američki teolozi pisati o svim pojavama koje su iznenadile vjernike zahvaćene duhovskim događanjima. Objavljene su brojne katoličke teološke knjige o darovima Duha Svetoga i pojavama koje ih prate.
3. Što su pape rekli o KKP-u i što kaže službeno učiteljstvo Crkve?
Fra Ivo: Učiteljstvo nije nikad službeno osudilo karizmatski pokret, a članovi različitih grupa obično se pozivaju na pozitivne izjave papâ. Evo nekih mjesta: papa Pavao VI. gledao je karizmatsku obnovu kao šansu koju je Duh Sveti dao Crkvi i čitavom svijetu (1973.). Ivan Pavao II. dao je značajni poticaj za karizmatski pokret; smatrao je da pokret može odigrati značajnu ulogu u suprotstavljanju sekularizmu i materijalizmu, ali također u re-evangelizaciji krštenih. Papa Benedikt XVI. više se puta pozitivno izrazio o karizmatskom pokretu, a njegovo poslanje vidi u prvom redu kao crkveno poslanje u službi nove evangelizacije. Papa Franjo je nedavno u Vatikanu imao susret s predstavnicima KKP-a. Papa priznaje vrijednosti karizmatskog pokreta, potiče članove da budu „vjerodostojni svjedoci“. Izjavio je da je uvijek podržavao karizmatike.
4. Je li papa Franjo karizmatik? Što mislite o njegovim porukama o siromaštvu, o približavanju Crkve običnom čovjeku? Sluša li se ta poruka i provodi li ih u djelo Crkva u Hrvata, prije svega kardinal Bozanić i ostali nadbiskupi?
Fra Ivo: Papa Franjo je karizmatik u širem i užem smislu te riječi. U širem smislu je karizmatična osoba koja je osvojila cijeli svijet, u užem smislu Papa Franjo je sudionik Katoličke karizmatske obnove. Bio je pastir i otac Katoličke karizmatske obnove u Argentini. On ima vremena i razumijevanja za svakoga. U tome je bit njegova siromaštva što ne živi sebi, već Bogu. Siromašan čovjek u duhovnom smislu je slobodan čovjek. Slobodan od svega što ima i što jest prema Načelu i temelju sv. Ignacija, utemeljitelja Družbe Isusove, koje se nalazi u Ignacijevim Duhovnim vježbama, a Papa ih je kao isusovac mnogo puta obavio. Važno je da sve što čovjek jest i što posjeduje stavi u službu Bogu prema načelu tantum quantum – toliko koliko, tj. toliko se služim stvarima koliko su u službi Njegova božanskog Veličanstva. Papa radi ono što je Isus radio: brine o običnim ljudima. Klerik koji nema vremena za običnoga čovjeka, nego se sastaje s velikodostojanstvenicima, znanstvenicima, časnicima, političarima i bogatašima, ne nasljeduje Krista. Nadam se da će kardinal Bozanić prenijeti poruku Papina života i karizmatskoga djelovanja u Hrvatsku. Međutim u vrijeme modernih komunikacija vjernici sami mogu vidjeti i čuti kako Papa živi, što radi i uči pa je na svima nama da nasljedujemo Krista.
5. Smiju li hrvatski biskupi i drugi poglavari zabranjivati KKP u svojim biskupijama, i karizmaticima da djeluju? Čini mi se da kod nas karizmatici nisu ni shvaćeni ni prihvaćeni.
Fra Ivo: Iz onog već gore rečenog se može zaključiti da biskupi ne bi smjeli zabranjivati KKP i karizmatike da djeluju. Jer ako je Vatikan odobrio karizmatski pokret, lokalni biskup sigurno ne bi trebao to negirati. Ako pak biskup smatra da njegova biskupija to iz nekoga razloga ne smije prihvatiti, može moliti pismenu dozvolu od Pape za izuzeće svoje biskupije. Ono što je čudno da biskupi rijetko kad pozivaju karizmatske svećenike na razgovor (a kamo li svoje vjernike laike koji su u karizmatskom pokretu) da čuju iz prve ruke o čemu je riječ, nego radije stvaraju zaključke na temelju onoga što su čuli od drugih. Ima još jedan zanimljiv hrvatski fenomen. U Hrvatskoj od nekog vremena ne smiju propovijedati svećenici iz drugih zemalja. Ne znam je li to jedinstven slučaj u katoličkoj crkvi da biskupska konferencija donese takvu odluku. Najbolje bi bilo u nas da ima jedan biskup koji bi se brinuo za karizmatike a ne da ih zabranjuje.
6. Koliko Vas često pozivaju u Hrvatsku da održite duhovne obnove? Kad vas netko zove, mora li imati dopuštenje lokalnih župnika ili biskupa? Znam da ste imali problema u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji koja Vam je zabranila održavanje misa i duhovnih obnova na njihovu području. Imate li takvih problema kad idete u inozemstvo? Koliko ste često u inozemstvu i kamo Vas najčešće zovu?
Fra Ivo: Prošle godine sam rijetko nastupao u Hrvatskoj. Župnici me zovu, ali onda ne mogu dobiti dopuštenje od mjesnoga biskupa. Ako nemam dopuštenje, ne idem. To mi i ne padne teško jer i kod kuće imam pune ruke posla. U Hrvatskoj jedino imam zabranu u Đakovačko-osječkoj biskupiji, od prošle godine. Meni je važno da službena Crkva na čelu s papom Franjom podržava duhovne obnove i karizmatike. U inozemstvu nisam nikad imao takvih problema. Do sada sam održao oko tristo duhovnih obnova po cijelome svijetu. Na svakoj je bilo mnogo ljudi. Isus je takve susrete popratio čudesima i ozdravljenjima raznih vrsta. Hvala mu i slava.
7. Lani je na vašim duhovnim obnovama u Šurkovcu bilo oko 108 tisuća ljudi. Koliko ih očekujete ove godine? Zbog čega ljudi dolaze u toliko velikom broju u vašu župu? Koji su razlozi? Kako komentirate neke hodočasnike koji kažu da „ono što dobijem u Šurkovcu, ne mogu dobiti u mojoj župi“? Jeste li očekivali ovako veliki broj hodočasnika kada ste tek došli u Šurkovac? U kojim ste još župama bili?
Fra Ivo: Ove godine ih očekujem više. Mnogi dolaze u župu Šurkovac jer su čuli svjedočanstva onih koji su ozdravili, koji su promijenili svoje živote. U pravu su hodočasnici kad kažu da ovdje dobivaju ono što nemaju u svojim župama. Primjerice, molitve oslobađanja od zlih duhova, zajedničke i pojedinačne molitve za zdravlje, molitvu za krštenje u Duhu, duhovni razgovor itd. Od samih početaka sam vjerovao da će narod dolaziti u ovolikom broju jer mi je Gospodin to pokazao u slici. Dok sam molio, vidio sam veliko mnoštvo kako u koloni hrli prema Šurkovcu. To se ostvaruje svakog vikenda. Dosada sam bio na službi u Rumbocima, Uskoplju, Tuzli, Tolisi, četiri godine na poslijediplomskom studiju u Rimu i sada već petu godinu u Šurkovcu.
8. Koliko župnici ili svećenici zapravo rade s narodom po svojim župama? Jeste li vi osobno zadovoljni angažmanom svećenika u Hrvatskoj? Jesu li oni uglavnom birokrati koji vode brigu kako platiti struju i vodu u župi ili i rade na duhovnim obnovama župljana? Koji je vaš stav o tome?
Fra Ivo:Svećenici u Hrvatskoj i BiH rade jako puno s narodom i za narod. Jako su zauzeti s puno stvari. Međutim, Isus želi da mi prvotno radimo ono što je on radio. Da propovijedamo Radosnu vijest svakom stvorenju, opraštamo grijehe, liječimo bolesne, oslobađamo od zlih duhova. Mislim da svećenici u nas često nisu svjesni koju im je snagu ostavio Isus. Svećenici slabo čitaju katoličku teološku literaturu o karizmatskoj obnovi (a ima je mnogo) pa u neznanju dolazi do nerazumijevanja i odbacivanja. Svećenici u sjemeništima i bogoslovijama nisu tako educirani da mogu preuzeti ulogu duhovnika karizmatske skupine, nego se boje i brane, tj. napadaju (ljudi se boje onoga što ne poznaju i onda je napad najbolja obrana). S druge strane nemaju krivnje jer nisu o tome učili tijekom svoje svećeničke formacije.
9. Što mislite o rastrošnosti i raskoši nekih župa i svećenika? Ili recimo o novoj zgradi Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu koja je plaćena u milijunskim iznosima? Ovo vas pitam prvenstveno iz razloga što je crkva u vašoj župi vrlo skromna, iako zadovoljava sve potrebe vjernika. Kako svećenici mogu živjeti siromaštvo?
Fra Ivo: Smatram da je Crkva bogata kada dijeli i pomaže drugima. To je znak Božjeg blagoslova. U Djelima apostolskim čitamo kako su apostoli činili brojna čudesa u ime Isusovo, a narod je prodavao svoje njive i novac donosio pred njihove noge. Iz toga se vidi da narodu ne smeta što apostoli imaju jer apostoli dijele potrebnima. Narod je velikodušan kad vidi velikodušnost svojih pastira. Čovjek bi dao sve za malo lijepih riječi, da ga se sasluša, utješi, pomogne u nevolji, ozdravi, blagoslovi, pohodi, oslobodi od đavla,da mu se posveti malo vremena, dovede na pravi put. Međutim, problem je ako se grade velebne zgrade koje onda zjape prazne i neiskorištene, pa i propadaju, jer narod tu nema pristupa,ne radi se s narodom,ne zna se s narodom, oni koji bi trebali biti pastiri, opiru se Duhu Svetom koji ih vodi k izgubljenima i siromašnima, bijednima i ucviljenima, zarobljenima i ovisnima.
10. Izgradili ste crkvu u Šurkovcu od donacija, kako mi kažu hodočasnici. Koliko je utrošeno u Crkvu? Koliko u nogometno igralište? Koliko u toalet? Tko su donatori?
Fra Ivo: Za izgradnju crkve su najviše dali upravo hodočasnici. Kad ih je Isus ozdravio, oni su otvorili svoje srce i dali svoj prilog. Za crkvu je utrošeno oko milijun eura. Dva malonogometna igrališta sa svlačionicama, sanitarnim čvorom i parkingom su stajala oko petsto tisuća eura. Nekih velikih donatora nije bilo. Veći dio novaca je stigao od duhovnih obnova koje sam držao po cijelome svijetu i prodaje mojih knjiga, CD-a i DVD-a.
11. Razgovarao sam sa vozačima koji voze hodočasnike u Šurkovac. Oni kažu kako organizatori hodočašća razliku novaca (dakle kada namire troškove prijevoza) daju za potrebe crkve u Šurkovcu. Jesu li to obavezni dati ili se radi o dobroj volji? Jeste li imali slučajeva da netko zarađuje na vašim duhovnim obnovama na način da organizira hodočašće, a onda razliku uzima sebi?
fra Ivo: Dobar dio voditelja hodočašća u Šurkovac daje skromni prilog za crkvu i župu Šurkovac. Oni to rade slobodno. Nikada ništa ne tražim ni od koga. I oni koji vode hodočašće (ima ih oko 60) moraju od nečega živjeti. U Bibliji piše da je svaki radnik dostojan svoje plaće. Ako dobro vode hodočašća i ako se pridržavaju uputa za voditelje, onda i njih narod nagradi. Ja to ne mogu kontrolirati. Bitno je da budu slobodni od novca.
12. Mnogi padaju na leđa kada položite ruke na njih. Imao sam priliku vidjeti da neki uistinu padnu snagom Duha Svetoga. Možete li ukratko objasniti termine ‘padanje u Duhu’ i ‘molitve u jezicima’?
fra Ivo: To je jedan od načina kako narod prima ozdravljenje duha, duše i tijela. Ali nije jedini način. O padanju u Duhu Svetom i daru jezika pisali su još davno sv. Augustin (4st.) i sv. Ivan Zlatousti (5 st.),a neki su u 21 st. zbunjeni što se to događa. Dar molitve u jezicima je dar Duha Svetoga. Znači moliti srcem a ne razumom. Služi nam za osobnu izgradnju i obraćenje nevjernika. To je maleni dar ali je dragocjen. Obično se aktivira kad se osoba više otvori Bogu, kad doživi krštenje u Duhu Svetom. Katekizam katoličke crkve (br. 2003) vrlo jasno spominje dar molitve u jezicima kao dar Duha, i ni u kojem slučaju ga ne spominje u negativnom kontekstu. Mislim da je dobro proučavati spise navedenih i drugih crkvenih otaca.
13. Koja ozdravljenja su vas najviše osobno dotakla i koja svjedočanstva? Ako nije problem, možete li nabrojiti nekoliko njih.
fra Ivo:Prošle godina jedna djevojčica iz Benkovca je ustala iz invalidskih kolica. Šest godina nije mogla hodati. Isus ju je ozdravio. Zatim, sjećam se ozdravljenja čovjeka iz Drniša koji ništa nije čuo na svoje uši. Sada čuje i svjedoči što mu je Gospodin učinio. U subotu je jedna gospođa ostavila štake poslije molitve. Jedan je mladić u Njemačkoj ozdravio od raka na nosu. Na našoj web stranici www.zupa-surkovac.com možete pročitati brojna svjedočanstva o ozdravljenjima. Isus je živ i danas ozdravlja.
14. Jesu li duhovne obnove opasne? Objasnit ću. Neki hodočasnici rekli su mi kako im je najljepše u Šurkovcu na duhovnoj obnovi i da bi najradije ostali u Šurkovcu, odnosno kod vas zauvijek. Čini mi se kao da ne mogu živjeti u svojim župama. Imam osjećaj kao da su bez vaše duhovne obnove izgubljeni. Kako to komentirate? Isto tako, mnogi dolaze vama u nadi da će sigurno ozdraviti, da će se izliječiti, na kraju duhovne obnove, kako sam čuo od nekih hodočasnika, to se ne dogodi. Netko ne prohoda, ne digne se iz kolica, ne nestane mu tumor, i onda se razočara. Kako se postaviti prema takvim ljudima?
fra Ivo: Duhovne obnove nisu opasne, dapače one su korisne za svakoga. Vjernici koji dolaze ovdje zadovoljni su, opušteni, prihvaćeni. Dolaze često jer žele napredovati u vjeri i biti još duhovniji. Želim im na neki način pomoći i osposobiti ih da i oni drugima pomažu i da mimo duhovnih obnova rade nešto korisno za Boga. Kad dođu kući, u svojim župama često su neshvaćeni i bez podrške. Mislim da ih treba pratiti i dalje duhovno usmjeravati. Često takvim osobama nedostaje duhovno vodstvo. U Šurkovcu i na duhovnim obnovama koje vodim, mnogi se obrate, mnogi tjelesno ozdrave, neki osjete poboljšanje, neki ne ozdrave. Ne ozdrave svi ni u bolnicama. Bog je suverene i On određuje tko će ozdraviti. On ozdravlja. Da se pita mene, ja bih ih sve ozdravio. Ali ja ne ozdravljam. Radim za Isusa. Njegov sam instrument. Onima koji nisu fizički ozdravili važno je protumačiti da mogu ozdraviti duhovno – ono je puno važnije od fizičkoga ozdravljenja. Duhovno ozdraviti znači kazati DA Isusu.
Cijeli intervju pročitajte na: www.kristofori.hr/
