Biti ispunjen Duhom Svetim potreba je svakoga vjernika da bi imao snage othrvati se opasnostima koje donosi ovaj zavodljivi svijet, kušnjama tijela i đavolskim napastima.
Obećanje i ispunjenje
Stari zavjet već naznačuje Božje obećanje Duha ljudima.
Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja.
Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojeg u dane one (Jl 3,1-2).
Te su riječi, da će Gospodin izliti svoga Duha na svako tijelo, tada vjerojatno bile teško razumljive, jer u to su vrijeme samo odabrani pojedinci imali povlasticu Duha Božjega. Prorok Izaija rekao je nešto slično:
Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, i po tlu sušnome potoke. Izlit ću Duh svoj na tvoje potomstvo, i lagoslov na tvoja pokoljenja(Iz 44,3).
Da, mucavim usnama i na stranom jeziku govorit će se o ovom narodu. On im reče: “Evo počinka, dajte umornom da otpočine! Evo odmora!” Ali ne htjedoše poslušati (Iz 28,11-12).
Ovdje je očito riječ o obećanju Isusova Duha onima koji žeđaju i o govorenju u jezicima, jednom od načina na koji se očituje silazak Duha Svetoga.
U Novome je zavjetu Ivan Krstitelj, preteča Isusov, prvi najavio krštenje u Duhu, kao što vidimo u sva četiri Evanđelja. U Matejevu Evanđelju Ivan govori: On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem (Mt 3,11). Marko ističe: …a on će vas krstiti Duhom Svetim (Mk 1,8).
Luka slijedi isti narativni tekst kao Matej (Lk 3,16) a Ivan pojašnjava: Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje ne njemu,to je Onaj koji krsti Duhom Svetim (Iv 1,33).
Iako je Duh dar od Oca, iz sva četiri evanđelja jasno vidimo da je Isus taj koji krsti u Duhu Svetom.
Značenje Isusova obećanja Duha vjernicima ima veliku dubinu. Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli:
Daj mi piti, ti bi u njega zaiskala i on bi ti daovode žive… A tko bude pio vode koju ću muja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni (Iv 4,10-14).
Značenje tih riječi možemo objasniti samo u kontekstu Isusova učenja na glavni dan blagdana sjenica:
Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo:
Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!
To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše jošdošao Duh jer Isus još nije bio proslavljen (Iv 7,37-39).
Te rijeke žive vode odnose se na rijeke spasenja koje kršćanin prima u sakramentu krštenja prihvaćajući Isusa i zadobivajući spasenje.
I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja (Iz 12,3).
Iz vjernika koji je nanovo rođen i kršten Duhom Svetim rijeke žive vode teku na druge ljude spašavajući ih za Krista. U eshatološko vrijeme Krist će također žednima dati iz izvora vode života (v. Otk 21,6).
Najveće Isusovo obećanje nalazimo u 14.poglavlju Ivanova Evanđelja.
I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: DuhaIstine kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je (Iv 14,16-17).
Zapazimo da je Isus rekao da Duh nije samo kod nas nego i u nama.
Ovdje se otkriva čudesno otajstvo. Zaista, ne moramo poći na određeno mjesto ili obavljati određene religijske čine i geste; ako samo otvorimo svoje srce, pronaći ćemo i iskusiti Njega. Isus je, nakon uskrsnuća, svojim učenicima zapovjedio da propovijedaju Radosnu vijest svakom stvorenju (v. Mk 16,15).
Ali je i nastavio, govoreći:
I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor (Lk 24,49).
Uputio ih je da čekaju da bi primili Duha Svetoga. U Lukinom izričaju još jednom vidimo sigurnost obećanja Duha: Ivan je krstio vodom, a vi ćete uskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim…Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svojJudeji i Samariji i sve do kraja zemlje(Dj 1,5; 8).
To je obećanje bilo ispunjeno na dan Pedesetnice (v. Dj 2,1-4). Tada se rodila Crkva. Petar, koji se stidio priznati da je Isusov učenik pred nekolicinom ljudi, sada je hrabro, neustrašivo i silno progovorio velikom mnoštvu od tri tisuće ljudi, objašnjavajući im što se toga dana dogodilo i uvjeravajući ih da je Krist uskrsnuo:
Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate (Dj 2,32-33).
Blagdani Pashe, Prvih plodova i Pedesetnice
Da bismo pomnije upoznali dar Duha, kroz povijest kao i danas, dobro je ponešto znati o židovskim blagdanima, posebno o blagdanu Pashe, Prvih plodova i Pedesetnice. U knjizi Izlaska (12,1-14) vidimo kako je Bog poučio Mojsija da narod treba slaviti blagdan Pashe. Nakon što su blagovali janje koje je moralo biti bez mane, njegovom su krvlju poškropili dovratnike i nadvratnike kuće u kojoj su stanovali. Svi koji su bili pod tim krovom bili su zaštićeni od anđela smrti koji je u jednoj noći pobio sve prvorođeno u zemlji egipatskoj. Znak koji su Izraelci krvlju stavljali na svoje kuće vjerojatno je sličio križu! Prva je Pasha označavala oslobođenje Židova iz Egipta, zemlje ropstva. Mnogo godina kasnije, Isus, Janje Božje, za vrijeme blagdana Pashe visio je raspet na križu. Raspet je ubrzo nakon pashalne večere koju je blagovao sa svojim učenicima (v. Lk 22,7-13). Isusova smrt, smrt pashalnog Janjeta, označuje oslobođenje čovječanstva od ropstva grijeha. Ta znate da od svoga ispraznog načina života,što vam ga oci namriješe, niste tkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane (1 Pt 1,18-19).
U Levitskom zakoniku (23,10-14) čitamo o blagdanu Prvih plodova ili Prve žetve. Taj se blagdan slavio u dan nakon subote, dakle u nedjelju nakon sedmodnevnog blagdana beskvasnih kruhova, koji je sastavni dio blagdana Pashe. Prvi plodovi prikazivani su Bogu u nadi da će žetva, po Božjem blagoslovu, biti obilna. Ovdje opet možemo načiniti usporedbu s Isusovim uskrsnućem. U Mateju (27,52-53) čitamo da su, odmah nakon Isusove smrti na križu, tijela mnogih svetih preminulih uskrsla i mnogima se pokazala u Jeruzalemu. To su bili prvi plodovi uskrsnuća svih vjernih u posljednji dan. Evo otajstvo vam kazujem:
svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trubu – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti (1 Kor 15,51-52). Pavao govori i ovako:
Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku (1 Kor 15,20-23).
Po apostolu Pavlu, mi kršćani ukopani smo po krštenju u smrt i s Kristom uskrsnuli na novi život, s prvim plodovima Duha (v. Rim 6,4; 8,23).
Blagdan Pedesetnice slavio se kao obljetnica Zakona kojeg su Izraelci od Boga primili na gori Sinaju. Taj je blagdan padao točno pedeset dana nakon Pashe. Vrlo je znakovito da je Duh Sveti izliven baš na židovski blagdan Pedesetnice. Bog je otkrio svoj divan plan spasenja po Duhu Svetom i oslobođenja od ropstva Mojsijeva zakona. On nas osposobi za poslužitelje novoga saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje (2 Kor 3,6).
Čovjek grešnik, lišen Božje slave (v. Rim 3,23) nije bio u stanju držati odredbe Mojsijeva zakona, iako mu je Bog obećao snagu da čini sve ono što mu je zapovjedio.
Izraelci su s Bogom sklopili Savez da će držati deset zapovijedi; na vjernosti zakonu temeljilo se spasenje i blagoslovi. Međutim, u novoj ekonomiji spasenja sada je vjernik u savezu s Bogom na mnogo intimniji način, po novom srcu i novom Duhu koji mu je dan. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe (Ez 36,27).
Autor poslanice Hebrejima kazuje da ćemo, držeći zakone u svojim srcima i pameti (umjesto u Kovčegu saveza), ući u Novi Savez u kojem su nam krivnje i bezakonja izbrisani (v. Heb 10,16-17). Bilo je, dakle, prikladno da se iskustvo krštenja u Duhu dogodilo upravo na židovski blagdan Pedesetnice. Na obljetnicu dana kad je dan Zakon, izliven je Duh koji jedini daje snagu da vjernik može držati zapovijedi i odredbe. Bog je nadalje imao još jedan motiv da daruje svoga Duha upravo na blagdan Pedesetnice. Toga se dana, naime, u Jeruzalemu okupilo tisuće ljudi koji su došli kao hodočasnici na blagdan. Mnogi su od njih došli iz stranih zemalja i govorili različite jezike. Silasku Duha na apostole i ostale učenike okupljene oko njih prisustvovalo je, tako su svjedočili Židovi, mnoštvo iz najmanje 16 različitih naroda, kultura i jezika (v. Dj 2,9-11). Božja je namjera da putem tih ljudi koji su svjedočili o ovom događaju, poruku spasenja prenese u sve dijelove svijeta. Svi su vidjeli što se dogodilo s apostolima, kako su primili različite darove i karizme, zajedno s hrabrošću i odvažnošću. Budući da je to bio blagdan žetve, možemo reći da je Gospodin imao vrlo obilnu žetvu duša. Nakon nastupnog Petrova govora zajednici se pridružilo više od tri tisuće ljudi (v. Dj 2,41). Nešto kasnije taj je broj narastao na otprilike pet tisuća (v. Dj 4,4). Velika žetva koja je toga dana počela traje još i danas i nastavit će se sve do kraja svijeta.
Isusova molitva da Otac pošalje još radnika u veliku žetvu i danas je aktualna. Svećenici, župnici, časne sestre i svi koji su pozvani na bilo koji način naviještati Riječ moraju se obući u silu Duha koju su primili po iskustvu izlijevanja Duha Svetoga.
Pedesetnica među muslimanima u arapskim zemljama
Bio sam pozvan 1966. da održim nekoliko duhovnih obnova kršćanima imigrantima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Na jednoj od tih obnova bilo je prisutno trideset troje muslimana, a da mi to uopće nismo znali. Naime, njima je zakonom zabranjeno sudjelovati u bilo kakvim programima koji imaju veze s kršćanstvom. Kršćanima u toj i okolnim zemljama nije dopušteno ikome svjedočiti svoju vjeru ili dijeliti Biblije i drugu kršćansku literaturu. Četvrtoga dana obnove ti su ljudi došli k meni i zamolili me da im pričam detaljnije o Bibliji, jer su željeli znati više o Kristu, i ja sam odgovarao na njihova pitanja. Kada sam prvi put posjetio državu Oman koja je sultanat, cijeli sam muslimanski svijet na grobu Ane i Joakima u Salalahu posvetio Srcu Isusovu po Bezgrešnom Srcu Marijinom. Nisam ni znao da na njihovu grobu postoji sagrađen spomenik i tamo sam prvi put došao iz čiste radoznalosti. Tamo sam, međutim, našao pedesetak muslimana koji su uvijek molili na tom mjestu za različita zdravljenja.
Približio mi se jedan čovjek i posvjedočio da se na tom mjestu događaju mnoga ozdravljenja. Imali su neku knjigu u kojoj je sadržano sve što u njihovoj svetoj knjizi, Kuranu, piše o Mariji i njezinom sinu Isusu, proroku. Taj mi je čovjek rekao da se mnoga ozdravljenja događaju kada mole molitve iz te knjige, jer su Ana i Joakim roditelji Marije, najčišće Djevice koja je ikada živjela na zemlji i od koje se rodio prorok Isus, koji je i sam činio čudesa i mnoge ozdravljao. Bio sam silno iznenađen kada sam te riječi čuo iz usta jednog muslimana. Tada sam podigao svoje srce Isusu i cijeli muslimanski svijet predao Njemu. U jednoj molitvi imao sam i viziju u kojoj mi je Isus rekao da pođem naviještati Božju Riječ muslimanima.
Islam, židovstvo i kršćanstvo vrlo su bliske religije i dijele kulturu, vjerske objave, povijesno i zemljopisno okruženje. Kad bi te tri religije ponovno postale jedno, ispunilo bi se proroštvo Svetoga pisma o novom nebu i novoj zemlji.
Jednom sam propovijedao Radosnu vijest muslimanima u šatoru u pustinji, 256 Arapa muslimana došlo je slušati o Isusu. Počeo sam s Kuranom, gdje možemo iščitati mnoge dijelove Staroga zavjeta. Trećega dana govorio sam o deset zapovijedi. Iz Kurana, njihove svete knjige, objasnio sam im koja su prokletstva i kazne koja dolaze na one koji ne drže zapovijedi. Upitao sam ih kako riješiti problem grijeha – nisu znali. Oni vjeruju u Alaha – vrhovnoga suca koji stoluje u nebu. Za njih je to mjesto s mnogo užitaka i materijalnog komfora – za pravednike je to stotinu puta više nego što imaju na zemlji. Za zle je pripremljen pakao – mjesto nezamislivih tjelesnih i duševnih patnji. Čovjek mora dakle živjeti pravednim životom prema svim uputama iz Kurana, posebno treba davati mnogo milostinje.
Međutim, nisu znali dati zadovoljavajući odgovor na pitanje što je s grešnicima u svijetu; kako će oni naći svoj put u nebo i postići oproštenje grijeha. Bog milosrdan i sućutan, koji traži i čeka grešnika da se obrati od zlog puta, za muslimana je nezamisliv. “Oko za oko, zub za zub” – to je njihovo pravilo. Tada sam im objasnio da je svako kršenje zapovijedi uvreda “Alahu”, i da on jedini može opravdati naše grijehe. Nijedan čovjek ne može se opravdati svojim naporima, pravednim životom ili davanjem milostinje. Citirao sam im dva biblijska odlomka: A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, jegove nas rane iscijeliše (Iz 53,4-5). …Žrtvuje li život svoj za naknadnicu vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane, i Jahvina će se volja po njemu ispuniti (Iz 53,10).
Kad sam ih pitao tko je taj koji je patio za naše grijehe i sebe prikazao kao naknadnicu, između svih svojih proroka i svetaca nisu mogli naći nikoga. Pročitao sam im Zahariju 12,10. A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću Duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.(Zah 12,10) Nisu mogli odgovoriti na koga se ovi odlomci Svetoga pisma odnose. Tada sam im, čitajući različite odlomke iz Novog zavjeta, govorio o Isusu kao jedinom “Alahovom” sinu, koji je sišao s neba kao okajnica za naše grijehe, odnoseći naše krivnje, kazne, prokletstva, bolesti i patnje, na svom tijelu na križ. Nisam mnogo znao o islamu, nikad ga nisam sustavno proučavao. Ne znam kako su mudrost i znanje došli u moje misli i na moje usne; znam samo da sam punih četiri i pol sata hrabro govorio o Isusu! Potpuno sam uvjeren da sve što sam im govorio nije došlo od mene nego od Duha. …ne budite zabrinuti kako i što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti (Mt 10,19).
Znam da sa svojim znanjem ili sposobnostima nikada ne bih mogao muslimane uvjeriti da je Isus Bog. Satima sam im govorio o Svetom Trojstvu, Utjelovljenju, Kristovom životu, Raspeću, Uskrsnuću i silasku Duha. Zapravo, ne mogu se jasno sjetiti o čemu sam im sve govorio. Na kraju sam sve te muslimane, za koje kažu da su tvrda srca, vidio u suzama.
Završio sam svoj govor i odlučio otići, kazavši da sam im rekao sve o Isusu. Tada me jedan mladić čvrsto uhvatio za ruku i rekao mi: “Oče, ne možete sada otići! Pogledajte nas – plačemo zbog svojih grijeha kao što piše u Zaharijinoj knjizi. Mi smo mrtvi u svojim grijesima jer smo odbili prihvatiti Isusa, Božjeg sina. Oče, molite da nam se oproste grijesi i da se ispunimo Duhom Svetim, jer smo spremni slijediti Isusa i Bibliju!”
U tom sam trenutku bio potpuno zbunjen i nisam znao što učiniti. Nalazio sam se među muslimanima, gdje nije dopušten nikakav oblik evangelizacije ili obraćenja na kršćanstvo. Objasnio sam im da sam im o Kristu govorio samo iz čistoga poriva da više spoznaju o kršćanstvu i da mi nije namjera obraćati ih. Oni su na to rekli: “Mi se ne želimo obraćati na tvoju religiju, mi se želimo obratiti srcu Isusovu u kome jedino možemo naći rješenje za naše grijehe i bijedu!”
U suzama sam molio Duha Svetoga za mudrost i vodstvo. Bio sam jako uplašen, jer je stvar bila vrlo osjetljiva i rizična. Duh mi je izričito rekao da hrabro idem dalje, baš kao što su tražili. Svaki je od njih, stavljajući ruke na moju Bibliju, rekao: “Prihvaćam Isusa Krista kao jedinoga Boga i odlučujem slijediti Njegov put”. Na svakoga sam od njih položio ruke i molio za oproštenje njihovih grijeha i ispunjenje Duhom Svetim. Otpjevali su nekoliko pjesama hvale, koje sam ih naučio i dodali neke svoje pjesme. Pjevali su neke pjesme na arapskom.
Nemoguće je opisati što se nakon te molitve događalo sljedeća četiri sata. Pjevali su iz svega glasa, pljeskali rukama i radosno plesali. Neki od njih bili su na zemlji prostrti u tihoj molitvi. Na kraju su posvjedočili o ozdravljenjima koja su primili. Svaki od njih imao je predivno iskustvo Duha Svetoga, koji ih je očistio i učinio novim ljudima. Iako im uopće nisam govorio o daru jezika ili o vizijama, mnogi od njih su molili i pjevali u jezicima, a gotovo svi su imali viziju raspetoga Isusa.
Kao dar i uspomenu na to njihovo iskustvo Pedesetnice, darovali su mi zlatni križ, koji uvijek nosim sa sobom. Dok su radosno klicali i slavili Boga, pjevali i svjedočili, ja sam bio sav u suzama od radosti i sreće.
Duh mi je tada šapnuo u mislima: “Ovo je tek Prva Pedesetnica među muslimanima, još će mnoge uslijediti”. Tada sam mogao samo zamišljati prve Duhove (Pedesetnicu) u Jeruzalemu kada je šačica Isusovih učenika ispunjena vatrom Duha Svetoga podigla toliku radosnu buku da su se oko njih okupili svi Židovi koji su tada bili u Jeruzalemu, a bilo ih je iz više od šesnaest zemalja.
Poput starog Šimuna u jeruzalemskom hramu i ja sam u sebi govorio: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda… (Lk 2,29-32). Ali Gospodin me nije otpustio, nego me vraćao natrag nekoliko puta, kada sam ponovno bio svjedok takvim događajima. Danas je na tisuće ljudi u tom dijelu svijeta iskusilo spasenje Gospodina našega Isusa Krista, na desetke tisuća ljudi čitaju Bibliju i ostalu kršćansko štivo u zemljama u kojima je to zabranjeno. Slava Gospodinu koji živi i koji čini slina djela među ljudima.
Krštenje u Duhu Svetom
Ovo je prijeporna tema za katolike čak i danas. Na kraju krajeva, Isus i njegovi sljedbenici bili su kontraverzni ljudi i njihova su naučavanja izazivala sukobe. Kada, dakle, pravoga vjernika ili kršćanskog propovjednika nazovu kontroverznom i osporavanom osobom, to su možda za njega najveći i najprimjereniji komplimenti. Isus je bio rođen od Duha, kao dječak
bio je vješt u govoru, svi su se divili njegovu umu i odgovorima kad je ostao među učiteljima Zakona u hramu (v. Lk 2,46-49). Ali kad su ga otac i majka našli u hramu o njemu se više ništa nije čulo do krštenja u rijeci Jordanu. Tek kad je bio ispunjen Duhom prilikom krštenja i kad se s neba začuo Očev glas “Ovo je moj Sin ljubljeni, u njemu mi sva milina”, tada je
počeo svoje poslanje propovijedanja, ozdravljenja i čudesa.
Apostoli su, dok su bili s Isusom, također liječili bolesne i izgonili demone. Ali kada Isusa nije bilo s njima, posebno kada je bio raspet i ubijen, nisu više obavljali tu službu. Neki su se čak vratili svome bivšem, ribarskom zanatu. Tek kad su na Pedesetnicu primili puninu Gospodnjeg obećanja, ispunjenje Duhom Svetim, tada su počeli evangelizirati i propovijedati, što je Gospodin potvrđivao znakovima i čudesima. Tako je i svaki kršćanin koji želi biti vjerodostojan, pozvan ne samo živjeti da bi postigao vječni život, nego i svjedočiti za Krista. To može samo ako ima iskustvo ispunjenja Duhom Svetim.
Mnogi kršćani, osobito katolici, smatraju da vjernik prima Duha u sakramentima, osobito u Krštenju i Potvrdi; dakle, zašto je potrebno krštenje u Duhu? Prisjećam se jedne duhovne obnove na koju sam bio pozvan propovijedati. Mjesni ordinarij zabranio mi je da polažem ruke na vjernike da bi primili Duha Svetoga i molili u jezicima. Međutim, to je bila duhovna obnova na kojoj su svi sudionici imali pre- krasna iskustva Duha Svetoga, govorili su u jezicima, neki imali viđenja, itd. Za vrijeme propovijedanja Riječi već je Duh Sveti sišao na njih, ez polaganja ruku. Vjerujem da se to dogodilo zato što sam bio poslušan biskupu. Duh se spušta samo tamo gdje postoji poslušnost i poniznost. Tada sam se sjetio ona zgode iz Djela apostolskih 10,44 gdje su ljudi koji iz Petrovih usta slušali Božju Riječ bili ispunjeni Duhom Svetim, počevši moliti u jezicima i slaviti Boga.
Biti ispunjen Duhom Svetim
“Ispunjenje” je riječ kojom se u Bibliji obično označava krštenje u Duhu. Na Pedesetnicu se svi koji su bili okupljeni napuniše Duhom Svetim (v. Dj 2,4).
Nakon čudesnog ozdravljenja uzetoga čovjeka na ulazu u hram, apostole su uhvatili i bacili u tamnicu. Kad su izvedeni pred Veliko vijeće, Petar je pun Duha Svetoga započeo svoju obranu (v. Dj 4,8). Kad su bili pušteni na slobodu, jednodušno su podigli glas k Bogu u molitvi. Tada su se svi napunili Duha Svetoga i neustrašivo počeli navješćivati Riječ Božju (v. Dj 4,23-31). Sedmorica đakona bili su ljudi puni Duha (v. Dj 6,5). Jedan od njih, Stjepan bio je pun milosti i snage i činio je čudesne znakove u narodu (v. Dj 6,8). Nitko nije mogao odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio (v. Dj 6,10). Za vrijeme dok su ga kamenovali, on je pun Duha Svetoga gledao u nebo i vidio slavu Presve-toga Trojstva (v. Gj 7,55-56). Savao, koji je poslije svoga obraćenja postao Pavao, napunio se Duha Svetoga kad je Ananija položio na njega ruke (v. Dj 9,17). Cijela knjiga Djela apostolskih puna je primjera gdje
se pojedinci ili grupe ljudi napunjaju Duhom u različitim situacijama. Vjernici koji su već ispunjeni Duhom na Pedesetnicu, to iskustvo doživljavaju opetovano mnogo puta. Zato sv. Pavao piše: Napunite se Duhom! (Ef 5,18).
Dakle, posve je jasno da Duh Sveti može ispuniti i ponovo napuniti one koji ga mole. Mnogi su kršćani primili Duha Svetoga kao djeca u krštenju. Tada nisu znali tko je Duh i što može u
njima učiniti. U krštenju naši kumovi i roditelji ispovijedaju vjeru umjesto nas. Oni bi kršteniku za vrijeme njegova kršćanskog odrastanja trebali prenijeti iskustvo Duha. Znamo, međutim, da mnogi nisu odgajani u iskustvu Duha. Zatim, sakrament Potvrde trebao bi donijeti puninu iskustva Duha, nakon kojega bi vjernik postao pravi vojnik za Krista. Praksa nam danas pokazuje da to najčešće ostaje samo ritual bez dubljeg iskustva Duha. Pobožnost mnogih kršćana sastoji se samo u ritualima i simboličkom prakticiranju religije, bez dubljeg poznavanja pomazanja i djelovanja Duha. Zato se na okupljanjima karizmatskih grupa vjernike potiče da kao odrasli, svjesni ljudi prihvate Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja, nakon što su se pokajali i odrekli grijeha. Tada se, polaganjem ruku, vatra Duha, koja je u njima na neki način uspavana, raspiruje. Poradi toga, podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora (2 Tim 1,6-7). Krštenje u Duhu možemo gledati kao obnovu posvećenja koju je osoba primila po sakramentima i oslobađanje punine Duha i milosti primljenih na krštenju i potvrdi. Zbog toga mnogi vjernici mnogo intenzivnije doživljavaju prisutnost Duha prilikom krštenja u Duhu nego prilikom primanja sakramenata, iako krštenje u Duhu nije sakrament. Moje je iskustvo Boga za vrijeme krštenja u Duhu bilo mnogo jače nego za vrijeme primanja prve Svete Pričesti, zavjeta, pa čak i svećeničkog ređenja!
Istina je da svaki vjernik ima Duha Svetoga, ali nije svaki vjernik ispunjen Duhom. Isus je rekao da je Duh Sveti u nama (v. Iv 14,17), ali i da moramo biti kršteni u Duhu. (v. Dj 1,5)
Krštenje u Duhu opisuje se u Novom zavjetu ne različite načine.
1. Obući se u silu odozgo (v. Lk 24,49).
2. Primiti snagu (v. Dj 1,8).
3. Napuniti se Duhom Svetim (v. Dj 2,4).
4. Primiti dar Duha Svetoga (v. Dj 2,38-39).
5. Duh Sveti je sišao (v. Dj 8,16).
6. Siđe na njih Duh Sveti (v. Dj 11,15).
Svi ti opisi govore nam da vjernik treba primiti i biti ispunjen Duhom Svetim, biti okupan i natopljen Duhom da bi mogao živjeti životom po Duhu, koji se od svakoga kršćanina očekuje.
Duh Sveti je za sve
Neki ljudi dvoje oko toga je li Duh Sveti za sve vjernike ili samo za neke “odabrane”. Pogledajmo što je Petar na Pedesetnicu kazao o obećanju Duha u svojoj prvoj propovijedi. Petar će im: obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka koje pozove Gospodin, Bog naš (Dj 2,38-39).
Taj je dar za sve koji ga čeznu i traže u potpunoj prisutnosti Bogu. Za primanje Duha Svetoga uvjet je načina života (metanoia). Prije nego se neka posuda napuni, mora se isprazniti, oprati i očistiti. Tako se i vjernikovo srce mora očistiti od svih grijeha i isprazniti (kenosis) od oholosti, svih natruha svijeta i zlih želja, svih sumnji i predrasuda. Poput posude otvorene za
Duha Božjega, vjernikovo srce treba doći izvoru žive vode, otvorenom Srcu Isusovu. Za dragocjeni dar Duha moramo moliti s iskrenom vjerom. Krist nas otkupi od prokletstva Zakona,
postavši za nas prokletstvom… da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri (Gal 3,13-14).
Trebali bismo, dakle, bezuvjetno vjerovati u obećanje Božje jer naš je Bog vjeran svojim obećanjima. Prava vjera znači potpuno predanje svega što jesmo i što imamo pred noge susove. Potpunim predanjem prihvaćamo Isusa kao Gospodina i Spasitelja našega života. Isusu dopuštamo da s nama čini što želi, u Njegovim smo rukama kao glina u rukama lončara. Ako tako činimo, Njegov će Duh u nama slobodno djelovati, sa svim plodovima i darovima. Dakle, Duha trebamo moliti u dubokoj vjeri i predanju.
Sv. Jakov okrivljuje nas da ne primamo zato što ne tražimo (v. Jak 4,2-3). Gospodin Isus je rekao: Ištite i dat će vam se!…Doista, tko god ište, prima!…Koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu! (Lk 11,9-13).
Namjere Duha najviše priječe nedostatak iskrene vjere, sumnje, strahovi i predrasude. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu. Neka takav ne misli da će primiti što od Gospodina – čovjek duše dvoumne, nepostojan na svim putovima svojim (Jak 1,6-8).
Kako piti s izvora žive vode
Promotrit ćemo neke od načina na koje je Duh Sveti silazio na vjernike. Sišao je na učenike koji su bili jednodušno postojani i molitvi i čekali Očevo obećanje (v. Dj 1,12-14; 2,1-4). Poznajem mnoge vjernike koji su Duha Svetoga primili sami moleći i čekajući dolazak Duha. Nisu čak ni bili na nekom seminaru ili duhovnoj obnovi, nego je njihova duboka vjera
donijela plod Duha u njihovom životu. Neki su mi svjedočili kako su Duha primili čitajući nečije svjedočanstvo, Bibliju ili neku knjigu duhovnog sadržaja. Nedavno sam u Augsburgu u Njemačkoj sreo ženu koja mi je rekla da je Svetoga Duha i sve duhovne darove primila nakon čitanja moje molitvene knjižice “27 karizmatskih molitava”. Nakon čitanja molitve za
unutarnje ozdravljenje i ispunjenje Duhom, gorko je plakala zbog svih grijeha svoga prošloga života i odlučila se na dobru ispovijed. Ispovjedila je Isusa kao svoga jedinog Spasitelja i, dodirujući raspelo i Bibliju, iznenada osjetila silu Duha Svetoga kako se poput plašta spušta na nju i ispunja ju milošću. Kazala je da je taj osjećaj poput ugodnog, produljenog, strujnog
udara.
Znam jednu hindu djevojku u Bangaloreu u Indiji koja je živjela veoma grešnim životom, sve do dana kojega je osjetila silu Duha Svetoga, dok je promatrala križ na pročelju jedne Crkve. Pričala mi je o dubokom obraćenju života, prihvaćanju Isusa kao Gospodina u njenom životu, darovima molitve, viđenja, ozdravljenja, koje je primila u tome jedinstvenom trenutku. One je sada voditeljica velike karizmatske grupe sastavljene većinom od obraćenih i Duhom ispunjenih hindusa.
Nadalje, Duh Sveti dijelio se polaganjem ruku (v. Dj 8,17; 9,17; 19,6). Taj je način i danas veoma čest. Ljudi su okupljeni na duhovno obnovi ili seminaru, gdje im se dobro objasni sve o Duhu Svetom. Tada propovjednik na kome je pomazanje polaže ruke na prisutne da bi primili Duha. Prisutni mogu i jedni na druge položiti ruke u molitvi, dok voditelj seminara
zaziva Duha da se spusti i ispuni vjernike.
U desetom poglavlju Djela apostolskih čitamo kako je Duh Sveti snažno sišao već za vrijeme naviještanja Riječi. Slično sam i sam primijetio na seminarima i službama ozdravljenja koje vodim. Nedavno sam nekoliko dana bio u Slovačkoj. Budući da je skup bio jako velik i da je bilo kasno navečer, nije mi bilo moguće moliti za svakoga pojedinačno. Zamolio sam
prisutne da polože ruke jedni na druge i mole za ispunjenje Duhom Svetim. Duh se zaista silno spustio i poslije te molitve slušali smo divna svjedočanstva.
U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio sam svjedokom mnoštva ljudi koji dolaze na duhovne obnove s vjerom, isto kao i u mojoj rodnoj Indiji. Oni jedni za druge mole da se ispune Duhom Svetim i čudesa se zaista događaju. U istočnoj Europi, Južnoj Americi i zemljama Azije ljudi Gospodinu dolaze s “dječjom” vjerom, zato se i događaju čudesa, znakovi i ozdravljenja. Kad ljudi u glavama imaju puno “težine” i puno pitanja “zašto” i “kako”, tada obično teško primaju ili uopće ne prime dar Duha.
Što se događa kad je netko ispunjen Duhom?
Iz Svetog pisma možemo iščitati kako su ljudi reagirali kad su primili Duha Svetoga. U Starome zavjetu počeli bi prorokovati kad bi ih Duh ispunio.
Tada će na te sići Duh Jahvin, te ćeš pasti u proročki zanos s njima, i promijenit ćeš se u drugog čovjeka (1 Sam 10,6).
Tako je Šaul, kralj izraelski, prorokovao kad se Duh spustio na njega (v. 1 Sam 10,10-12). Sedamdesetorica starješina su prorokovali (v. Br 11,25-26). Šaulovi glasnici su prorokovali (v. 1 Sam 19,20-21). Elizabeta i Zaharija, roditelji Ivana Krstitelja, također su prorokovali ispunjeni Duhom Svetim (v. Lk 1,41; 1,67). Proroci su imali viđenja (v. Ez 2,1-10). Pri silasku Duha na Pedesetnicu pojavljuje se vatra, vjetar, proroštva, jezici i propovijedanje (v. Dj 2,1-4). Kad su apostoli molili nad vjernicima u Samariji događala su se ozdravljenja i govor u jezicima. Bilo je to nešto silno, čudesno i opipljivo. Čak je i Šimun vračar zaželio tu silu (v. Dj 8,14-19). Kad je Pavao primio krštenje u Duhu polaganjem Ananijinih ruku, ozdravio je od sljepoće (v. Dj 9,17). Kornelije i ostali pogani molili su u jezicima (v. Dj 10,44-48). Kad je Pavao molio nad učenicima u Efezu, prorokovali su i molili u jezicima (v. Dj 19,1-7). Molitva u jezicima je u Novom zavjetu fenomen koji uobičajeno slijedi krštenje u Duhu. Pavao je vjerovatno to iskustvo imao čim je primio Duha, jer kaže:
Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većim nego svi vi (1 Kor 14,18). Iako dar jezika za vjernika nije imperativ, ipak je dobro imati to iskustvo. Pavao kaže:
A htio bih da vi svi govorite drugim jezicima… (1 Kor 14,5)
Drugi biblijski znak krštenja u Duhu je da osoba koja je Duha primila počinje svjedočiti svoju vjeru.
Isusovo je obećanje ovo:
A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom (Iv 15,26-27).
Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići za vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje (Dj 1,8).
Svi oni koji su u Starom zavjetu primili Duha Svetoga bili su silni i veliki Božji ratnici. Imali su hrabrost i snagu da sve do smrti svjedoče za Boga. Tako je i s Isusom i Njegovim sljedbenicima, kad prime Duha, tada dobivaju snagu čak i za mučeništvo. Rekao bih da je, čak i više od jezika, proroštva i darova, pravi znak ispunjenja Duhom Svetim spremnost na
mučeništvo, čak i smrt za Isusa. Duh Sveti oslobađa od straha od smrti (v. Heb 2,15). Mnoga su i različita iskustva onih koji primaju puninu Duha.
Prave karizmatike Gospodin obdaruje mnogim dobrim djelima. On je rekao:
Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim, da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu (Iv 14,12-13). Mnogi su i raznoliki učinci krštenja u Duhu Svetom. Duh Sveti daruje novi život u Kristu:
– Krštenje u Duhu Svetomu na uzvišen način otvara vjernikovo srce da bi imalo veoma prisan odnos s Bogom Ocem i Sinom. Drugim riječima, vjernik u sebi iskustveno doživljava život Trojstvenoga Boga.
– Kao posljedica toga iskustva nalazi obilje razloga da zahvaljuje i slavi Oca i Sina uvijek i za svaku životnu prigodu.
– Primanjem Duha vjernik sve više cijeni snagu sakramenata i po osobnom iskustvu u njima živi.
– Duh osnažuje vjernika za zajedništvo s braćom kršćanima i u njemu očituje veliko poštovanje prema Crkvi i Njenim pastirima.
– Duh u vjerniku zapaljuje oganj velike čežnje za Riječju Božjom, Svetim pismom. Čitanje i razumijevanje Biblije postaje duboko i stvarno i Božjem planu otvara vjernikove vizije i životne planove.
– Vjernik pun Duha postaje svjesniji đavolskog djelovanja u svijetu, ali i načina kako mu se oprijeti. Sila Duha čuvat će ga i dati mu snagu da odbaci sve napade đavolskih sila.
– Krštenje u Duhu podiže razinu molitvenog života. Sveti Duh osposobljava vjernika da mnogo moli i da se riješi nedostataka koje je prije imao u molitvi.
– Duh daje božansku mudrost o Bogu, nama i drugima. Vjerniku se otkrivaju različite tajne.
– Krštenje u Duhu podiže vjernika do stupnja na kojem svoj kršćanski život živi puno snažnije, učinkovitije i beskompromisno.
– Duh Ljubavi daje nam vidjeti Isusa u drugima, ohrabruje vjernika da svoj život posvećuje brizi za druge.
– Sila Duha vjerniku daje snage da govori o Isusu na način da i drugi postaju vjernici. Daje mu veliki zanos za evangelizaciju.
– Duh obdaruje vjernika različitim darovima i karizmama (o tome više u nadolazećim poglavljima). Duh nadahnjuje vjernika na osnivanje molitvene grupe, molitvu s drugima, posjećivanje bolesnih u bolnicama ili kod kuće i molitvu za njihovo ozdravljenje.
– Iskustvom plodova Duha kroz krštenje u Duhu Svetom, vjernik postaje radosniji, pun mira i snage. Slijedi Isusa čak i za vrijeme patnje progonstva.
– Snagom Duha vjernik stavlja Isusa u središte svoga života. Kao posljedica takvog stava, vjernik živi u Kristu, kroz Krista i za Krista. Živeći kristocentričnim životom po snazi Duha u vjerniku se događa stvarna promjena i na kraju postaje sposoban reći: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni”.
– Sveti Duh potiče vjernika na svet život. Zapravo, to je pravi poziv svakog kršćana. Duh u njemu omogućuje mu da pobijedi tijelo, svijet i Sotonu.
Duboko iskustvo svetosti riječima i djelima prenosi i na druge ljude. Duh svetosti u vjerniku dat će i drugima snagu i svjetlo.
– Duh vjernika potiče da daje za evangelizaciju čak i više od desetine svoga prihoda.
– Po Duhu vjernik može ispravno prepoznati svoj životni poziv i prihvatiti ga kao Božju volju. Tada će u tom pozivu pronaći radost i zadovoljstvo.
Molimo ovako:
Duše sveti, Gospodine, moja duša žeđa za Tobom. Žalim zbog svih grijeha kojima sam te povrijedio i izgubio Tvoju prisutnost. Žalim zbog svakog neopraštanja u mom srcu. Oprosti mi svaki onaj put kad sam ugušio Tvoju prisutnost u mom srcu i opirao se Tvom djelovanju u mom životu. Sada dolazim k Tebi bez ikakve sumnje ili dvojnosti, bez straha i predrasuda.
Dođi Duše i ispuni me svojom milošću i snagom da mogu živjeti novim životom s Bogom; u velikoj ljubavi, miru i radosti da Te slavim u vijeke vjekova. Amen.
Ovaj odlomak je uzet iz “Eureke”, knjige o Duhu Svetomu, koju je napisao o. James Manjackal, M.S.F.S.
