Ovo je priča o planinaru, koji se silno želio popeti na najvišu planinu. Godinama se pripremao za taj uspon i napokon odlučio poći sam, kako bi, ukoliko uspije, požnjeo svu slavu za sebe.
Počeo se uspinjati. Penjao se cijeli dan i nastavio kad se počeo spuštati mrak. Odlučio je nastaviti i po mraku usprkos tome što je to bilo izuzetno opasno. Nebo je bilo prekriveno tamnim oblacima i čovjek je jedva vidio prst pred svojim nosom. Polako se i uporno uspinjao kad se odjednom spotakao i strelovitom brzinom počeo padati niz planinu. Ćutio je očajnički strah.
Kada je već pomislio da će umrijeti, iznenada se padanje zaustavilo i ostao je visjeti na sigurnosnom užetu za koje je bio privezan. Visio je u zraku. Njegov život visio je o užetu. Nakon par trenutaka očajnički je povikao:“Bože, pomozi mi!”
U sebi je tada začuo glas koji mu odgovori: “Što želiš da učinim?”
“Spasi me, Bože!” – reče čovjek.
“Zaista vjeruješ da te mogu spasiti?”
“Naravno da vjerujem!”
“Onda prereži uže za koje si privezan.”
“Molim?!”
„Prereži uže za koje si privezan.”
Nastala je duga tišina. Čovjek je na kraju ipak odlučio, da će ostati visjeti na užetu i nadati se da će ujutro naići netko ili da će moći sam bolje sagledati svoju situaciju.
Priča se kako su sljedećeg dana pronašli planinara mrtvog, smrznutog. Njegovo je tijelo visilo na užetu, za koje se grčevito držao… Samo tri metra od tla.
