Četrdeset dana nakon svoga uskrsnuća Isus Krist, Gospodin, pred očima svojih učenika bi uznesen na nebo. On je otišao svome i našemu Ocu, da bi nam pripremio stan (usp. Iv 14,2). Kao Tješitelja i Branitelja za sve, koji vjeruju, obećao je Duha Svetoga i njega je na Duhove poslao u obliku plamenih jezika nad apostole i učenike.
Ako pitamo za značenje ove svetkovine, najprije možemo kazati: Bog nam je želio određene istine, koje trebamo vjerovati, zorno predočiti na simboličan način. Naša domovina je na nebesima; na zemlji smo hodočasnici. Dovršenje nam je obećano kod Boga.
Važan sadržaj svetkovine dolazi do izražaja u zbornoj molitvi svete mise. Tu se kaže: “Svemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće.”
Mi lako prečujemo koja je temeljna istina sadržana u tim odmjerenim riječima: Bog je čovjeka uzvisio baš kroz to što je Isus Krist uzašao na nebo.
Da bismo bolje razumjeli, želimo razmišljati tko je stvarno Isus Krist: On je od vječnosti pravi Bog, u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim. Mi vjerujemo u jednoga Boga u tri božanske osobe. Sin Božji je bitno jednak Ocu. Ipak taj Sin Božji – druga božanska osoba – u vremenu je postao čovjek. Začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice. Kao čovjek živio je među nama. Isus je stvarno kao čovjek bio kod nas; on je za nas kao čovjek trpio i umro; kao čovjek je uskrsnuo treći dan. U svome čovještvu, koje je imao zajedno s nama, uzet je na nebo. Jer je ujedno i pravi Bog, mi s pravom kažemo: On je (iz vlastite snage) uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo.
Razmislimo, što to znači: Čovjek je bio tako vrijedan Bogu, da je sam Bog želio postati čovjek. Bog je na najuzvišeniji način čovjekoljubiv, jer je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. Ta slika Božja, koja je pod Adamovu grijehu bila nagrđena, ponovno je obnovljena po Kristu. On je novi čovjek, novi Adam. U njemu smo i mi u našoj sličnosti Bogu obnovljeni. Bog nas je ponovno imenovao kao svoje sinove i kćeri; imamo udjela u božanskoj naravi, time da smo po vjeri i daru krštenja postali djeca Božja. Čovjek je tako velik, da je sam Bog želio biti čovjek među ljudima. Njega, Isusa Krista, pravoga Boga i čovjeka obožavamo! On je naš Spasitelj i Otkupitelj.
Ako sada u uzašašću Gospodinovu također ulazi u kuću nebeskoga Oca njegovo preobraženo čovještvo, mi smo tako reći u Isusu Kristu već s njime uzeti u nebesku slavu. Jer mi smo, kako se dalje kaže u zbornoj molitvi, svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist”. Isus je već uzeo sa sobom jedan dio, i obećaje nam, da kod Boga svoga Oca priprema vječni stan. Da, Bog je čovjeka na čudesan način stvorio i još čudesnije ga obnovio po Isusu Kristu, svome Sinu!
Primjenimo li tu istinu na naš život, postajemo svjesni, da u svakom čovjeku susrećemo sliku Božju. Pa neka je ta slika bila unakažena po grijehu, pa neka je od drugih bila prezrena u svome dostojanstvu – čovjek ostaje slika živoga Boga, pozvan na djetinjstvo Božje i na sudjelovanje u vječnoj slavi!
Bio rođen ili nerođen, zdrav ili bolestan ili invalidan, mlad ili star, slobodan ili u okovima ropstva – u svakom čovjeku svijetli nam lice Kristovo, koji je sam rekao: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40; usp. Mt 25, 45).
Zar to nije velika misao? To nije samo ideja ili teorija, nego istina koja se želi pretvoriti u život. Na to smo pozvani u ovom “međuvremenu” života na zemlji, dok Gospodin ponovno ne dođe u času naše smrti, odnosno na kraju svijeta i pozove nas u svoju slavu kod Oca nebeskoga.
Idimo hrabro i s povjerenjem našim putom. Velika nam djela učini Gospodin, sveto je ime njegovo (usp. Lk 1,49). Želimo mu zahvaljivati i slaviti ga – sada i u vijeke.
Fra Jozo Župić, Izvor: http://franjevci-split.hr