„Ovaj tekst posvećujem svim očevima koji su napustili svoju djecu zbog vlastitih želja i potreba.“
Čekala sam tatu svaki dan, svaki sat i svaku minutu. Bilo mi je samo dvije godine kada je tata počeo izbivati od kuće. Mama se nadala da će se to promijeniti i da će sve ponovno biti kao nekada. Ali nije. Ne znam gdje je bio i što je radio, no vrijeme nije provodio s nama.
Moj je brat tada imao osam godina; proživio je uistinu teško djetinjstvo. A kako je vrijeme prolazilo, bivalo je sve teže. Uslijedila je rastava braka. Prepirke, svađe… samo tužni trenuci. Ono što najviše pamtim su moje suze u sobi roditeljâ kojih nikad nije bilo. Čekala sam tatu svaki dan, svaki sat i svaku minutu. Htjela sam da me vodi u šetnju, na more i sladoled; ono što želi svako dijete. Ali moj je tata imao drugu ženu i novi život ispred sebe.
Mama se trudila svim svojim bićem to nadoknaditi. Koristila je svu svoju snagu da bi nas podigla na noge. Mama, do neba ti hvala! Ti i danas živiš za nas!
Vrijeme je prolazilo, ali potreba za očevom blizinom nije. Danas imam trideset godina, diplomu u rukama, pored sebe prekrasnog muža i sretno, zdravo i zadovoljno dijete. Moj je brat velik čovjek s divnom suprugom uza se. Oslonac je svima. Teret nas je zajedničkog djetinjstva povezao, a Bog blagoslovio da uvijek živimo u miru i velikoj ljubavi. Tata živi u istom gradu, ali svoj život. Vrijeme je prolazilo, no potreba i želja za njegovom blizinom i ljubavi ostala je do danas. I danas mi nedostaješ, tata. Dijete treba oba roditelja da bi bilo sretno. Jedan nikada ne može zamijeniti drugog. Rane i praznina ostaju. Zato svom djetetu, zajedno sa svojim mužem, želim pružiti ljubav, a Isus će se pobrinuti za ostalo.
Očevi, ne ostavljajte svoju dječicu jer mi smo tako slabi pred vama. Potrudite se pružiti nam ljepše djetinjstvo jer ono što tada dobijemo od vas, vrijedi cijeloga života, a ono što nam uskratite, zauvijek boli.
Izvor: BOOK – časopis za promicanje kršćanskih vrednota, www.kristofori.hr
