„Marija reče: ‘Evo me!’ Nikada kao tada Bog nije toliko ovisio o pristanku ljudskog stvorenja“ papa Ivan Pavao II.
„A kada dođe punina vremena, piše sv. Pavao Galaćanima, odasla Bog Sina svoga“ Gal 4, 4 Opravdano je zapitati se što je „punina vremena“? Neki misle da je „punina vremena“ pravi trenutak, najpogodnije razdoblje, najpovoljnije vrijeme za dolazak Sina Božjega među nas. Međutim, ako pomnije ispitamo Isusova vremena ostajemo zbunjeni:
- u Rimu je vladao Oktavijan August, koji je prigrabio vlast vrlo okrutnim građanskim ratom i uklanjanjem svih svojih protivnika;
- u Jeruzalemu je kraljevao Herod, zloglasni tiranin okrvavljenih ruku (također i krvlju vlastitog sina!) i života utopljenog u bljutavoj raskoši. Sve drugo samo ne „punina vremena“!
Pa ipak Sveto pismo kategorički tvrdi: „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga“. Što je, dakle, punina vremena?
Nije to povoljno vrijeme s ljudskog nego s Božjeg gledišta, odnosno trenutak kojemu Bog nije mogao odoljeti te je eksplodirao gestom ljubavi koja nas i dandanas nuka da zaplačemo od radosti. Evanđelist Ivan proglašava: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“ (Iv 3, 16). A u trenutku u kojemu sazrijeva Božja paradoksalna odluka, On se susreće sa slobodom jedne žene: „Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen“ (Gal 4, 4).
Zadržimo pogled na toj Ženi, koja je naviještena već na samim počecima povijesti spasenja (Post 3, 15), i naučimo od Nje pravu slobodu koja se očituje u hrabrosti Bogu reći „Da!“ U uvodu u prizor navještenja evanđelist Luka nam daje neke odrednice po kojima možemo razumjeti smisao tog događaja i shvatiti način Božjeg djelovanja u ljudskoj povijesti. Evanđelist veli „u šestome mjesecu“. Zašto Bog odabire „šesti“, a ne „peti“ ili „sedmi“ mjesec? Ako taj podatak nema nikakvoga značenja, zašto ga je Evanđelist spomenuo upravo u uvodniku događaja? Zar „šesti“ mjesec ne upućuje na „šesti“ dan, na dan stvaranja čovječanstva.
Evanđelist nam obzirno govori da se događa novo stvaranje, odnosno da započinje spasenje, i poziva nas da otvorimo oči i srce kako ne bismo previdjeli nijedan od znakova koje nam Bog upravo sada pruža. Što se događa u „šestome“ mjesecu? „Bog posla anđela Gabrijela“. Bog je taj koji uvijek započinje (od temeljnoga je značenja to zapamtiti), Bog kuca na vrata Marijine slobode, Bog očekuje Marijinu suradnju u skladu s božanskim načinom koji je tako prepoznatljiv u svim pozivima Starog zavjeta. No, sada smo došli do odlučujućeg trenutka, do trenutka punine vremena, i zato će i Marijin odgovor, također, biti odlučujući.
U apostolskom pismu „Tertio millennio adveniente“ sv. Papa Ivan Pavo II. zgodno podvlači: „Nikada u povijesti čovjeka Bog nije toliko ovisio o pristanku ljudskog stvorenja kao tada“ (br. 2). I protestantska tradicija također ostaje zamišljena pred tom biblijskom činjenicom, a Ulrich Zwingli, reformator iz Züricha, ne oklijeva ustvrditi da „čim više među ljudima raste slava i ljubav Isusa Krista, tim više raste vrednovanje i slava Marijina, jer nam je Marija rodila tako velikog i milošću bogatog Gospodina i Otkupitelja“.
A Karl Barth, koji u svojoj dogmatici (Kirchliche Dogmatik) odvažno brani dogmu Marijina djevičanstva, potvrđuje: „Jednostavno rečeno, Marija je ljudsko biće kojemu se događa čudo objave“. Istina je! Ali kako se događa to „čudo“ koje od Marije čini neizostavnu i neuklonjivu kariku povijesti spasenja? Evanđelist Luka, koji je „sve od početka pomno ispitao“ (Lk 1, 3) i posegnuo za „izvješćem o događajima koji se ispuniše među nama, kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici“ (Lk 1, 1-2), pomno je zabilježio: „Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija“ (Lk 1, 26-27).
Važno je odmah naglasiti da je Galileja bila toliko prezreno područje da su je nazivali „Galileja poganska“, tj. područje bez identiteta i stoga bez naslova prvenstva ili povlastica. Uostalom, Nikodemu, koji je pokušavao braniti Isusa pred farizejima, britko je odgovoreno: „Da nisi i ti iz Galileje? Istraži pa ćeš vidjeti da iz Galileje ne ustaje prorok“ (Iv 7, 52). Na takvom je glasu bila Galileja u očima ljudi, koji su zaboravili kriterije Božje.
Uistinu, izraelski je narod morao zapamtiti riječi Ponovljenog zakona: „Nije vas Gospodin odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji“ (Pnz 7, 7). Marija, spomen i savjest čitavoga izraelskog naroda, sve je to znala i živjela u jednostavnosti i skrovitosti nazaretskog doma. A anđeo odlazi u Nazaret, toliko beznačajno mjesto da Natanael podrugljivo uzvikuje: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1, 46). Natanael se morao odmah ispraviti i, obasjan iznenadnom zrakom svjetla, reći Isusu: „Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!“ (Iv 1, 49).
Iskra (Marijina) „da“
U središtu događaja utjelovljenja je Marijino „Da!“. U Njezinu „Da“ temelji se najuzvišeniji izraz ljudske slobode i najparadoksalniji izraz božanske slobode.
Slijedimo izviještaj Lukina evanđelja. Anđeo Gabriel Mariji izručuje pozdrav koji Bog od vječnosti čuva u srcu: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ (Lk 1, 28).
Mogao bi se anđelovo navještenje prevesti u moderni govor, i to ovim riječima: „Raduj se, Marijo! Bog te je predvidio i kani ti povjeriti najuzvišenije poslanje“. Ta je vijest bačena u Marijinu dušu poput sjemena božanske moći. I anđelove riječi duboko pogađaju nazaretsku djevojku: Ona jasno uočava Božji prodor u svoj vlastiti život; opaža vrtoglavu veličinu tog trenutka i osjeća se zahvaćena olujom koja je ispunja strahom i trepetom. Evanđelist točno bilježi: „Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav“ (Lk 1, 29).
Zašto je Marija smetena? Zar nije primila dobru vijest, štoviše najbolju vijest čitave ljudske povijesti? Zašto onda oklijeva odgovoriti? Sv. Luka opisuje Marijinu nutarnju smetenost koristeći se glagolom diatarásso i veli da je Ona sva bila prožeta smetenošću! Uočite da Matej koristi isti glagol tarásso kako bi izrazio veliku smetenost Herodovu i grada Jeruzalema na vijest o dolasku mudraca koji su tražili novorođenog kralja židovskog nakon što su vidjeli kako izlazi njegova zvijezda (usp. Mt 2, 1-3).
Glagol tarásso označuje pravi nutarnji potres. Zašto? Zasigurno to nije smetenost zbog straha: Marija nikad ničim nije pokazala da je plašljiva. Baš suprotno! Zašto se onda tako ponaša na anđelov navještaj? Moguć je samo jedan jedini odgovor: Marija doživljava smetenost zbog divljenja koje se rađa iz duboke poniznosti. U svojoj se nutrini Marija pita: „Zašto je Bog izabrao baš mene? Ja sam posljednja, najmanja, ja nisam dostojna!“ Anđeo izlazi ususret Marijinoj smetenosti i obasjava je sićušnom zrakom svjetlosti, dovoljnom da Marija može odgovorno i slobodno reći „Da“, ali ipak tako slabom da ostavlja dovoljno prostora za vjeru.
Pozorno slijedimo izvještaj: „Anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga: Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja’“ (Lk 1, 30-33). Nama koji živimo nakon ispunjenja tih događaja anđelove su riječi jasne. Međutim, koliko su one u onom trenutku mogle prouzročiti problema u Marijinoj savjesti! Ona se s pravom mogla pozvati na to da je „zaručnica“; mogla je zakonito tražiti jamstva za zaštitu svoje časti pred Josipom i Nazarećanima; u najmanju bi ruku imala pravo tražiti da joj se u tančine objasni kako to Bog kani ostvariti tako jedinstven i smion plan.
Ali, gle čuda! Gle ljepote i veličine Marijina srca! Evo čudesnog skoka vjere: Marija postavlja anđelu vrlo osjetljivo pitanje, koje nije plod želje za obranom, već želje da se Božjem planu preda u potpunoj poslušnosti: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1, 34). Anđeo jamči Mariji da će Njezino majčinstvo biti djelo Duha Svetoga i da će Njezino djevičanstvo ostati nepovrijeđeno. Njegov nam odgovor pomaže shvatiti u čemu je problem koji je Marija postavila svojim pitanjem: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“ (Lk 1, 35).
Ovdje i sam anđeo opaža da je rekao nešto silno, nešto što se nikada nije dogodilo i što se nikada više neće ponoviti, te veli Mariji: „A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ (Lk 1, 36-37). I Marija se činom čiste slobode otvara Bogu. Njemu se izručuje, predaje samu sebe Stvoritelju koji postaje Spasitelj i reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1, 38). Ovaj čin slobode Bogu otvara pukotinu u ljudskoj povijesti da u hladnoći grijeha zapali plamen Ljubavi. A u trenutku kad se proglašava službenicom Gospodnjom Marija dotiče najuzvišeniji vrhunac ljudske slobode. Uistinu, sloboda nam je darovana kao mogućnost da se otvorimo Bogu, kojega duboko u sebi trebamo i za kojim objektivno težimo. Čovjek može, ako hoće, zanijekati svoju težnju prema Bogu, no u tom se slučaju ljudska sloboda izrođuje u čovjekovu kaznu.
Blaise Pascal (1623.-1662.) kao Misao br. 267 britko je napisao: „Posljednji korak razuma je priznanje da postoji beskonačno mnogo stvari koje ga nadilaze. On je slab ako to jednom ne shvati“. Marija je to shvatila i pred poviješću blista kao najrazumnije i ujedno najslobodnije stvorenje. Štoviše, kao učiteljica slobode! A od trenutka kad je izgovorila svoj „Da“, Marija je odlukom Svevišnjega uključena u predivnu suradnju u djelu spasenja Njezina Sina. Dok je 1940. g. bio u zatvoru, Jean-Paul Sartre je doživio prosvjetljenje i ovako se izrazio: „Na Marijinu se licu pojavilo udivljenje koje se više nikada neće pojaviti na licu nekog stvorenja. Krist je Njezin sin, tijelo od tijela Njezina i plod Njezine utrobe. Nosila Ga je devet mjeseci, dat će Mu svoje grudi, a Njezino će mlijeko postati Božja krv… Ona osjeća da je Krist Njezin sin, Njezin mali, i da je ujedno Bog. Ona Ga gleda i misli: ‘Ovaj Bog je moj sin. Ovo božansko tijelo je moje tijelo. On je načinjen od mene, ima moje oči a ovaj oblik njegovih usta je oblik mojih usta. Na mene je nalik. On je Bog, a meni je sličan!’
Nijedna žena nije na takav način posjedovala svoga Boga samo za sebe. Majušni Bog koji se može uzeti u naručje i obasuti poljupcima, topli Bog koji se smiješi i diše, Bog koji se može dotaknuti i koji živi“. U ovim se riječima paradoksalno nazire temelj tradicionalnoga kršćanskog razmišljanja koje je na saboru u Efezu (431.) Mariji dodijelilo naslov Theotókos „Bogorodica“. A Marijino udivljenje, o kojemu govori Sartre, rađa se iz jedinstvenog stanja u kojemu se Ona zatekla nakon što je izrekla svoj „Da“. Marija je uistinu jedinstveno stvorenje koje svojemu Sinu, privijajući Ga na grudi, može reći: „Bože moj!“; i moleći se svome Bogu, može Mu reći: „Sine moj!“ Međutim, „Da“ Navještenja se ne iscrpljuje u samom Navještenju. Ono se razvija u divnom i suvislom nizu sljedećih „da“. Temeljno „Da“ izrasta u mnogobrojna druga „da“. Doista, svako zvanje sadržava jedno „da“ koje određuje smjer, ali nakon njega su potrebna tolika druga „da“ koja i nadalje usmjeruju našu slobodu na Gospodina. Jao nama ako nam ta „da“ uzmanjkaju!
Nakon Navještenja Marija odlazi k Elizabeti i ponavlja svoj „da“ poniznim služenjem u kući starice rođakinje; ponavlja svoj „da“ kad se vraća u Nazaret i suočava s Josipovom nutarnjom kušnjom (Mt 1, 18-25); potom, kad putuje u Betlehem i traži prenoćište koje neće naći; ponavlja svoj „da“ kad bježi u Egipat… i tako sve do časa Kalvarije. „Da“ Navještenja postaje jedan život – čitav Marijin život. A mi? Razvija li se i naše životno „da“ s istom čudesnom dosljednošću? U poniznosti molitve ponovno se vratimo u trenutak našega prvog „da“, temeljnog „da“, kako bismo ga oslobodili svake dvosmislenosti i svake suzdržanosti: u svakom trenutku sve može ponovno početi!
Taj „da“ izgovoren Bogu je vatra koja će zapaliti svijet
Kako se naziva ta iskra kojom se svijet zapali. Zove se: biti svet – svetost. Svijet se može promijeniti jedino ako netko u nj ubaci iskru, iskru Duha, iskru svetosti, iskru iskustva novoga života, iskustva Boga. Svet se postaje tako da iskra nečije svetosti prijeđe na tebe. Ako smo svi jednaki, kao u nekoj uravnilovki, svi jednako loši ili jednako dobri, nema se što u nama pomaknuti. Vi, koji ste zaljubljeni u misije nastojte odlučno krenuti novim putem k Bogu, snažnijim, odvažnijim te uvidite da se jedino isplati biti svet. Tada ćete biti na dobrom putu.
A svet uopće nije teško biti. Teško je biti prosječan vjernik/-ica. Čitajući Sveto pismo vidite da Marta i Marija nisu bile neke velike moliteljice, nisu bile nikakve pobožnjakinje, nisu činile neka velika djela, nisu imale nekakva posebna pravila, a bile su svete. Petar i Pavao i mnogi drugi su, pokraj svih svojih slabosti, ipak bili sveti, čak poznati sveci.
Prema tome, moramo shvatiti da se svet ne postaje tako da budeš etički savršen, jer to nitko ne može biti. Nitko ne može biti bez pogrješaka, bez slabosti. I što su veće nečije slabosti, to je veća njegova borba da bude bolji. Utoliko će biti svetiji. Međutim, svet postaješ onog časa kad zavoliš Isusa iz Nazareta. Kad odlučiš za njega živjeti. Kad mu se baciš oko vrata, kaže poznati teolog Karl Rahner, kad mu kažeš neka računa na tebe. Biti svet znači nekome se posvetiti. Kad se majka posveti djeci, kažemo da je ona sva za djecu. Netko se može posvetiti nekom poslu. Kada dvoje mladih ulaze u brak, onda se oni posvećuju jedno drugom. Tada oni jedno drugom pripadaju. Ako se ti posvetiš baš Isusu, ako Isus postane tvoja prva briga u danu, ako ti je važno pitanje kako je njemu u Hrvatskoj, u BiH, u Europi, u Africi… kako je njemu kod tebe u obitelji, tada si ti sveta.
Jer nisu problem ljudi. Mi se stalno brinemo oko ljudi. Koliko samo susreta, posjeta, razgovora, tješenja… Sve je to dobro, humano i korisno. Ali nisu problem ljudi, problem je Isus i naš odnos prema njemu. On nema ni svratišta ni hotela, on nema ni vrtića ni jaslica. On nema gdje „glavu nasloniti“ (usp. Lk 9,58). Isus ne treba samo naša djela. On treba našu ljubav. Naš život, naše odluke za njega. Napravimo danas mali zaokret. Pomozimo Isusu u svijetu, odnosno, uzmimo ga u srce, zaštitimo ga. Tada ćete moći izvrsno raditi i živjeti u skladu sa svim vašim statutima, karizmama.
Budimo svjesni da svijet neće biti bolji po našem poslu, ni po našim velikim molitvama. Svijet će biti velik samo po Isusu iz Nazareta. I samo jedno zapamti: ti ni zbog čega drugog nisi u bilo kojoj udruzi, pokretu, nego samo zato da pripadaš njemu. Samo zato da mu kažeš: “Isuse, računaj na mene. Isuse, ja sam na tvojoj strani.” Isuse „Evo me“, Tvoja sam, Isuse, Samo tebi govorim svoj „da“! Ništa drugo. Tada ćeš bogatstvo neba i zemlje nositi svima koji vam dođu i zatraže malo radosti i nade, ljubavi ispunjene strpljivošću, jer Isus je vlasnik svega i on može sve dati ljudima. Ali preko tebe.
Isus treba tvoje srce
U Njemačkoj preko 100.000 ljudi, tzv. kršćana godišnje i formalno napušta Katoličku Crkvu. Većina redova već po trideset godina uopće nema novih novakinja ni kandidatica. Biskupije ostaju bez duhovnih zvanja skoro potpuno. Još pokoji stari svećenik i oni koji dolaze iz drugih natroda. Slično je i u Austriji. I mnogi se crkveni ljudi pitaju što bi trebalo napraviti. Što više članova napušta Crkvu, izgleda kao da se ona sve slabije snalazi.Kršćani se trse nešto napraviti za druge ljude. Mislimo da će naša zauzetost u društvu, u svijetu, postići da ćemo postati sretniji i bolji. A ono bitno stalno zaostaje i nikako da krene. A bitno je to da Isus treba tvoje srce.
Zapamtio sam rečenicu koju mi je rekao prijatelj svećenik: „Uvijek doživljavam da mi Isus govori: ‘Miči ruke s mojega posla da već jednom mogu nešto učinili za ovaj narod.’“ Htio mi je reći: „Mi svećenici neprestano radimo nekakav Isusov posao i često ne damo njemu da on radi kroz nas“. Pokušaj shvatiti da te Isus danas pita: Kršćanine/-ko, pogledaj me! Zagledaj se u moje oči kao što sam se ja zagledao u tvoje od dana tvoga krštenja: Možeš li ikome ili ičemu dopustiti da bude važnije od mene. Znaj, ti si meni najvažniji/-a. Bit će tragično ako nakon 50, 70, 90 godina kršćanskog života dođeš pred nebo i kažeš anđelu: „Otvori mi, ja sam kršćanin/-ka. Znaš, mene trebaš pustiti u nebo. A on pita: „A čija si ti bio/bila?“ – „A, ja sam ti bio/-la u onoj župi, u ovoj ili onoj udruzi, pokretu; toliko puta počivala tzv. „u Duhu“. A On mi odgovara: „Oho, u nebo mogu ući samo oni i one koji su bili (bile) Isusovi/-e“.
I što ako anđeo pred nebeskim vratima utvrdi da smo sve na svijetu znali i da smo sve radili, ali da Isus nije imao „gdje na zemlji nasloniti glavu“ (usp. Lk 9, 58 i Mt 8, 20)? Hoćemo li ikad shvatiti da Marija iz Nazareta, prva žena čovječanstva, nije napravila nikakva velika ljudska djela. Nikakva sirotišta, nikakve škole, nikakve fakultete, nikakav Caritas, ništa. Samo je jedno veliko djelo načinila: neprestano je vjerno išla za Isusom. I kad su u Nazaretu odlučili strmoglaviti ga niz stijenu i ubiti, ona je bila uz njega i za njega. Kad su svi govorili: „On je izdajica našeg naroda, on se pravi Bogom, njega treba ubiti“ – ona je bila na njegovoj strani. I kad su ga vodili na Kalvariju, kad su svi bili protiv njega i vikali, ona je stala pred njega i susrela se s njim oči u oči. I kad je on visio na križu i umirao, ona je stajala ispod križa. I kad se njegova Crkva rađala na dan Duhova, Marija je bila i tu.
Isus vas beskrajno treba. Baš vas, dragi kršćani/-ke. Samo trebate shvatiti: vi pripadate Crkvi. Vi pripadate Isusu i njegovu Tijelu. Isus vas treba i zato vapi za vama. Ako ste Isusovi/-e, onda ćete sigurno živjeti po Isusovom.
Što učiniti?
Jedan je poznati političar na jednom skupu prije nekoliko godina rekao: „Naša Crkva još uvijek spava. Kao da još uvijek nije izašla iz predratnog vremena“. Nije li to istina?
Jedino ti u životu treba da se zaljubiš u Isusa. Ako danas odlučiš to biti odlučno krećeš na put svetosti. Ali ako očekuješ od nekoga drugoga da bude svet, tko će biti taj? Neprestano me muči to pitanje. Kad vodim trodnevnice, duhovne obnove, duhovne vježebe, svjestan sam ovoga: mogu ja govoriti jako pametne riječi, ali ako nisam prije toga sam klečao, ako nisam zamolio Gospodina da me promijeni, ako ne napredujem korak po korak prema njemu, bit će to uzaludan govor. Bit će to varka. Farizejstvo. Ja vam nemam što dati sam od sebe.
Najgora je prazna propovijed. Prazne riječi. A najljepša može biti samo jedna jedina riječ, ali ona koja nosi Isusa. Isusa imam kad ga volim. A Isusa ću voljeti kad zavolim sebe. Jer, želim li spasiti sebe, neće ići bez Isusa. Osnovni je problem kršćana što nismo naučili ljubiti sebe. Pošli smo ljubiti druge. I vidimo da nam to ne ide. Onda smo i to zapustili. Nismo uvidjeli da ne možemo ljubiti druge dok nismo zavoljeli sebe. Ako nisam ljubljen, kako ću ljubiti druge? Ako Isus nije u meni, kako ću ga predati drugima? Ako nisam u milosti, kako ću drugima posredovati milost? Ako nisi na putu u nebo, kako ćeš druge tamo povesti? Drugi su nesretni, jer ti nisi sretan/-a. Počni voljeti cijelog sebe (cijelu sebe) tijelo i dušu.
Tijelo je naše sretno ako ga hranimo dobrom hranom. I to mu treba dati, jer će ono uskrsnuti zajedno s nama. Tijelo treba i hranu i dobro odijelo i dobar počinak da bi moglo biti zdravo. Ali tvoja duša treba molitvu, treba tvoje pokajanje, treba praštanje. Tvoj duh treba Isusove riječi, treba Isusovu blizinu, Isusovo prijateljstvo, treba sigurnost čiste savjesti. Kao što se tijelo hrani materijalnom hranom, tako tvoja duša treba duhovnu hranu. A kako onda nasititi svoju dušu? Baš se opustiti i dati svojoj duši da se nasiti čistoće Kristova praštanja, milosti Duha Svetoga, tako da osjetiš: Kako sam pun/-a ove kreposti, one kreposti. Danas sam postao/-la vjerniji/-a. Danas sam postao/-la povjerljiviji/-a, danas sam postao/-la čistiji/-a. Danas sam postao/-a hrabriji/-a, pobožniji/-a. Kako bi bilo dobro sistematski hraniti dušu sve vrsnijom i obilnijom hranom!
Zavoli sebe! Nemaš ništa drugo nego sebe, pa ako sebe izgubiš, više ništa i nikoga nemaš. „Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naškodi ili dušu svoju izgubi“, kaže Isus (usp. Mt 16, 26). Sjeti se Pjesme nad pjesmama kad Zaručnica veli: „Čuvala sam tuđe vinograde, a svoj vinograd nisam sačuvala“ (Pj 1, 6).
To se i kod nas svećenika može dogoditi i događa. Danonoćno radimo da posao ubije u meni i vjernika i čovjeka. Vjernik u meni često nema vremena otići na ispovijed i moliti, jer ga svećenička služba tjera da radi po cijele dane. Treba umjeti reći svojoj službi: Dosta! I ja moram živjeti. Najprije moram kao vjernik spasiti svoju dušu da bih mogao spašavati druge. Imati vremena za meditaciju, za klanjanje pred Presvetim, za duhovno štivo, za ispit savjesti, za duhovnu obnovu, za ispovijed, za duhovne vježbe. To se zna zaboraviti. Kao da se urušilo i živimo od praznine, samo od ljudskog posla. Ne možemo bez blizine Isusa Krista zavoljeti druge. Ali kad zavoliš Isusa, tada bez uzrujavanja mogu reći poglavaru: „Sada mi možeš dati kakovo hoćeš zaduženje i ja ću ga s ljubavlju izvršavati.
Zavoli Isusa! Kad zavoliš sebe, vidjet ćeš da ćeš svim silama težiti da se približiš Isusu i da njega zavoliš. Uporišna točka o koju se treba osloniti čitav naš kršćanski život jest Isus iz Nazareta. Samo na njegovu čovještvu leži spasenje čitavoga svijeta, a time i nas. Zato je važno spoznati da vi niste došle u ovu Udrugu da nešto posebno radite. Vi ste u ovoj Udruzi da biste sve više bile Isusove. A tek onda trebate raditi, jer je normalno da se radi.
Ali neka vam posao nikad ne bude prvi, nego prvi treba biti Isus. Kad zavolite Isusa, vidjet ćete da ste stavile svoj život u prave ruke i da vas više nitko ne može uništiti. Tad ćete uživati u poslu i u zajedništu drugih članova. Isusa se zavoli tako da Ga upoznaješ u evanđeljima, da razmatranjem Evanđelja kao iz prikrajka promatraš Isusa i pristupaš mu kao ljudi oko njega. Zavoljet ćeš Ga ako u molitvi razgovaraš s njim, kako kaže Koncil (DV). Zavoljet ćeš Ga ako odeš u crkvu i sjedneš do njegovih nogu, ako mu u duhu skočiš oko vrata, ako mu zagrliš noge kao Magdalena na uskrsno jutro, ako mu zahvaljuješ za sebe, za ljude, za stvari, za budućnost. Ako stalno misliš na Njega i shvatiš: Sve je Njegovo, on je vlasnik svega, on je najvažniji za svijet i mene.
Molitva za svetost života
O, Isuse, raspeti za moje grijehe, gledam u Tvoje ranjeno Srce iz kojeg je potekla Krv i Voda i dolazim k Tebi, po Mariji, Tvojoj i našoj Majci, ponizno Te moleći da opereš moje srce, um i tijelo da bih iskusio Tvoju neizmjernu ljubav. Ulij u mene snagu Duha Svetoga da Ti uvijek, poput Marije, ostanem bliz i nastavim živjeti u svetosti po Tvojoj svetoj volji. Iskreno se kajem za sve grijehe koje sam učinio(la) u svome životu (pokaj se za sve grijehe).
Za okajanje mojih grijeha prikazujem Ti svoje male patnje i boli i pridružujem ih Tvojim neizrecivim i bolnim mukama na križu. Prikazujem Ti i sva dobra djela koja sam učinio u Tvoje ime. Isuse, moj jedini Spasitelju, po Mariji, ponizno Ti se potpuno predajem. Čeznem da Te dotaknem, da osjetim Tvoju snagu kako kroz mene prolazi, da Te vidim svojim očima, da svojim ušima čujem Tvoj glas, da osjetim slatki miris Tvoje božanske prisutnosti, da osjetim slatkoću Tvoje ljubavi, da mogu živjeti u Tebi i Ti u meni. Gospodine, operi i očisti odaje moje unutrašnjosti da težim za onim što je gore i da živim po željama Duha.
Gospodine Isuse, dopusti mi svojim rukama dotaknuti Tvoje svete Rane da potpuno budem izdvojen od svijeta za Tebe i Tvoje Kraljevstvo. Štiti me svojom nježnom rukom od svakoga zla i svih grješnih prigoda. Duše Sveti, dođi i nastani se u meni, boravi u meni s Isusom i Ocem, da budem svet i bez mane, zajedno sa svima svetima. Amen.
Don Žarko Ošap, Izvor: http://zdenac.org/hr