Jeste li se ikad zapitali može li Marija biti uzor modernoj ženi?
Nisam žena, ali nekako osjećam kako bi mnoge današnje djevojke i žene – i pri tom mislim na katolkinje, na ovakvo nešto vjerojatno samo promrmljale – „Hm, pa ne znam baš“, odnosno, „Pa ja se više molim Isusu“ ili slično… Zašto je tome tako? Na to se najbolje može odgovoriti polazeći od toga na što prvo pomislimo kad reknemo „moderna žena“, a na što kad kažemo „Marija“.
Kad kažemo ovo prvo, ono što meni odmah padne na pamet, a vjerujem i većini jest – „emancipacija“… Ono što većini, uz riječ „majka“ padne na pamet kad se spomene Marija jest pak – „ponizna službenica“…i onda se većini digne kosa na glavi – pogotovo kod onih bića kojima je duža… (Naravno – ovo je sad šala..)
No, promotrimo malo iz bližega tu danas modernu i emancipiranu ženu.. Je li to žena koja sa sebe skida veo, koja je izvješena po plakatima, koja se ‘daje’, gubeći svoju prirodu, koja se pruža dajući svoje tijelo, nadajući se da će biti ljubljena, ili da će biti dobro situirana? Je li to žena koja sve stavlja na karijeru pa na kraju kad ostari nema ni kučeta ni mačeta? Je li to žena koja se opija u birtijama pa baulja po ulicama ili koja tako graciozno za sunčanog svjetla hoda na neboder štiklama s fasadom na licu?
‘Bare i plaćenici’ pjevaju – „Gdje je nestao čovjek?“, a ja bih zavapio da je mnogo dramatičnije i „sudbonosnije“ pitanje – „Gdje je nestala žena?“…
Reći ćete – pa žena se treba boriti za jednakost s muškarcem. Ja bih odgovorio, da – treba – ALI – za jednakost u različitosti, a to je već mnogo više i mnogo različitije (!!!) od jednostavne jednakosti…
Jer – u konačnici stoji pitanje – što je ovakva jednakost koja se danas promovira doista donijela ženi?… ili – još jednostavnije rečeno – je li moderna žena radosna i sretna žena – je li ona ispunjena žena? Odnosno, je li moderna žena – žena? I to u onom pravom i istinskom smislu…
Naime, nekadašnji nadbiskup New Yorka, Fulton J. Sheen će na jednom mjestu reći kako je „moderna žena postala jednaka muškarcima, ali time nije postala sretna. Ona se ‘emancipirala’, oslobodila se kao cvijet otkinut od svojeg korijena“, od svojeg smisla… „Tražeći matematičku jednakost s muškarcem“, nastavlja isti, „ona je dvostruko izgubila od svoga dostojanstva: prvo, što je postala žrtvom muškarca, a drugo, žrtvom stroja. Ona je postala žrtvom muškarca kao oruđe njegova uživanja, počevši, pukom izmjenom sterilnih egoističnih čuvstava, služiti njegovim potrebama. A žrtvom stroja postala je podvrgavši“ svoj „kreativni životni princip“ tj. onaj svoj roditeljsko preporoditeljski životni smisao „proizvodnji beživotnih stvari“ i, rekao bih u današnje doba, pružanjem beživotnih usluga…
Nije ovo nikakvo stavljanje žene koja samostalno vrši svoje zvanje na tapet, jer glavno pitanje nije hoće li žena naći milost u očima muškarca, budući da dostojanstvo žene uopće ne ovisi o tome kako je drugi gledaju i kakva joj prava daju. Temeljno je u svemu tome naime pitanje, kako ga lijepo definira već spomenuti biskup, sljedeće – „može li žena zadovoljiti temeljne prirođene instinkte ženske naravi, može li primjereno i potpuno izraziti svoja bogomdana specifično ženska svojstva: odanost, požrtvovnost i ljubav?“
A ta svojstva nisu nužno vezana niti za obitelj niti za samostan, ona su vezana za ženu kao takvu, za ono što ona jest i što čini u svom životu, te – ako to što ona jest i što čini, nije na tragu toga da se ona u tim svojim svojstvima ostvari, onda imamo problem, jer – ako nemamo ostvarene žene, tek tad nemamo niti ostvarena muškarca – a onda svijet sigurno ide u pogrešnom smjeru.
Bez okrivljavanja Eve u odnosu na Adama, ono što nam poručuje slika iz rajskog vrta živa je istina, i to na način da je propast čovjeka došla u onom trenutku kad žena više nije htjela biti žena… Onog naime trenutka kad žena odbija biti žena, kad odbija biti uistinu ono za što je stvorena, tad i muškarac gubi svoj smisao, on gubi orijentir… A iz ovog slijedi da u slici iz edenskog vrta naglasak ne smije biti na tome kolika je krivnja žene, već kolika je njena važnost – važnost koja za sobom povlači odgovornost za budućnost čovjeka i čovječanstva…
U enciklici ‘Mulieris dignitatem’, papa Ivan Pavao II. je naglasio kako dostojanstvo žene proizlazi iz toga što je ona kao i muškarac stvorena na sliku Božju. Što to znači? To znači da joj to dostojanstvo nitko ne može oduzeti, ali da je tim veća opasnost ako se ona svog dostojanstva kao slike Božje želi odreći, želi ga izvitoperiti u nešto što nije u Božjem promislu… Jer, ako ćemo biti malo slikoviti – nije Bog od Adama uzeo rebro da bi oblikovao novog Adama, već da bi oblikovao Evu, te samim tim nije cilj moderne žene postati muškarac već – nova Eva – i upravo sad dolazimo do one koju smo spomenuli na početku – do Marije – do istinske nove Eve…
Marija je naime ona u kojoj je dostojanstvo žene i svrha ostvareno u punini. Ona, odnosno njena „slika“, nije grijehom nagrđena, već odsijava i zrcali u potpunosti sliku i slavu Božju.
Ako je naš poziv, kao katolika, kao djece Božje, da u potpunosti budemo „novi čovjek“ kako to kaže Sveto pismo, dakle da budemo na sliku Krista, na sliku Boga, zar nije ispravno reći da samim tim naš poziv, i muškaraca i žena, ali u prvom pogledu žena, ima biti taj da budemo i da budu i – slika Marijina. Svaka žena treba biti ona novozavjetna nova Eva, svaka žena treba biti – nova Marija!
Ako su, kao što je već spomenuto, ona bogomdana i specifična svojstva žene – odanost, požrtvovnost i ljubav – recite mi koja je to žena svojim životom više ostvarila ta svoja svojstva, nego Marija?
Netko će reći – „Ali Marija uvijek šuti i trpi, ona uvijek stoji sa strane i kao da nema svoje ‘ja’“. Takvima odgovaram – Marija šuti kad je šutnja jača od riječi, a govori kad je to doista najpotrebnije tj. kad svi drugi šute, ona stoji ne sa strane već na pravom mjestu koje joj je Bog namijenio, i u konačnici, njen ‘ja’ je uvijek u odnosu ‘ja i Bog’. Tek time u biti njen život i dobiva smisao jer je Bogom ispunjen, Bogom osmišljen – i tad se po njenom životu događa čudo utjelovljenja Onoga po kojem se obnavlja svijet!
„Razina svake civilizacije procjenjuje se prema visini na kojoj se nalazi žena.“ kaže na jednom mjestu već spomenuti nadbiskup.
Može se reći kao što sam već istaknuo kako stanje svijeta ovisi o tome u kakvom je stanju žena, i – ako je tome tako – onda sudbina čovječanstva ponovno zahtijeva da žena stane na pravo mjesto i da svijetu nanovo omogući spasenje. A to može samo kršćanska, katolička žena – ona koja u Mariji ima svoj uzor – koja će pomoći Bogu da obnavlja svijet preko požrtvovnosti i ljubavi – preko one istinske – poniznosti, a ta je – „Ženo – budi ono za što si stvorena!“, to jest – „Ženo, budi žena!“.
To je žena koja će od Isusa isprositi čudo da promijeni učmalu vodu i žabokrečinu koja je preplavila svijet egoizmom i nemoralom u istinsko vino Duha koji obnavlja ljubavlju i sebedarjem; to je žena koja će odgajati djecu u svece; koja će skrbiti o onima koji su na margini…
To su one žene koje će prebirati zrnca krunice – ali i koje će muškarcima dati snagu da ne budu kukavice i ne bježe od napora Kalvarije te stanu poput svetog Ivana uz njih podno križa… Jer tek takve – marijanske žene – mogu potaknuti i muškarce da djeluju Kristovski te da tako konačno počne ona stvarna obnova svijeta…
U suprotnom – i dalje ćemo biti – raščovječeni, odnosno, nastaviti se pitati: „A gdje je nestala – žena?!
fra. Ivan Marija Tomić OP, Izvor: www.studenti.dominikanci.hr
