Želio bih proći s vama neke stvari vezane za molitvu, jer je molitva otajstvo samo po sebi. Ponekad mislimo da nas molitva mora potpuno zanijeti, odnosno prenijeti nas u neku zemaljsku radost ili nam prenijeti neko polumistično iskustvo; ako do toga ne dođe onda vjerojatno nešto nije u redu s načinom na koji molimo.
Međutim, molitva je nešto mnogo jednostavnije. Ima dakako, posebnih ljudi, s naročitim milostima, koji imaju takva iskustva, ali molitva je općenito nešto mnogo jednostavnije i dublje. Možemo se izgubiti u vanjskim izražavanjima, jer mislimo da se molitva sastoji samo u tome, međutim, prava srž molitve zapravo je plod svega što se odvija u nama.
Molitva je nešto čemu smo istinski skloni, po naravi. Zašto kažem da smo molitvi skloni po naravi? Pa, kada se nađemo u nekoj napetoj situaciji, uvijek pomislimo na molitvu, kad mislimo da nas vreba neka opasnost, molitva nam spontano navire na usne. Nedavno smo se tako ukrcavali na avion, i dok sam prolazio avionom čuo sam nečije riječi: “Ovaj je avion prilično siguran.” Valjda zato jer je svećenik u avionu, zar ne? Ponekad biste najradije rekli ljudima: “Bili biste sigurniji da ste se ispovijedili, jer i ja moram jednom umrijeti, a nigdje u Svetom pismu ne piše da svećenici ne umiru u avionima.”
Jednom smo prilikom slijetali noću, a pilot nije točno znao imamo li dolje na pisti neko podvozje ili nemamo. Dok smo kružili pripremajući se na slijetanje, neki član posade me je upitao mogu li pomoći i paziti na stražnja vrata aviona. Pitam se zašto su odabrali svećenika da pripazi na stražnji dio aviona, možda su očekivali da avion najprije udari stražnjim krajem ili nešto slično. Rekao sam: “Svakako.” Bila je to prilika da naučim nešto novo i rekli su mi: “Vi pazite ovdje, pa ako lupimo o tlo na neprimjeren način, najprije pogledajte kroz prozorčić na vratima; ugledate li s druge strane plamen, nipošto ne otvarajte vrata, shvaćate? Ako nema plamena, otvorite vrata i izađite, a pustite i druge da izađu.” Zatim smo sigurno sletjeli, i dok smo se gurali prema vratima, izvadili su pjenušac, i svakom su putniku natočili po čašu. A kad su stigli do svećenika rekli su: “Ma, znali smo da se ništa neće desiti, jer imamo svećenika u avionu.” Naposljetku su mnogi rekli kako sam napomenuo pilotu: “Mislite li da ću i ja dobiti dio vaše plaće, jer sam tako sigurno «spustio avion» na tlo?”
Molitva nije nešto prirodno, zar ne?
Pokušavamo moliti, i molitva je nešto što nam dolazi spontano. Kada smo u škripcu, onda odjednom stvari dobiju svoju perspektivu, a mi znamo kako se valja obratiti za vrstu pomoći koja nam treba. Stoga, u ovom smislu, ona dolazi prirodno, međutim, izvan ovih okolnosti to izgleda nije tako, naprotiv, doima se pomalo i teškom, često mukotrpnom. “Nemoj mi reći da opet moramo moliti?” Koliko ste puta kao dijete, a bilo je vrijeme za obiteljsko moljenje krunice,… skakali od radosti? Ili sada kada vas muči glavobolja, ili želučani bolovi? Mi kao ljudska bića imamo i ovu tamniju stranu: uvijek moramo voljno početi moliti; mislim da moramo proći mnoge stupnjeve pročišćenja u molitvi, da bi nam ona naposljetku donosila pravu radost.
Ovaj čin sada isključivo je izraz puke vjere. Znate, mislim da je to izraz naše ljubavi prema Bogu. Nas molitva ne privlači ni emocionalno, ni fizički, ali to ipak činimo. Ipak, činom svoje volje kažemo Bogu mnogo više nego da je ona nešto osobito privlačno, recimo poput odlaska u luna park ‘Disney World’. Zato je molitva pomalo protuslovna, nešto čemu prirodno težimo, a istodobno izbjegavamo, pa ipak to činimo, čak i s veoma pomješanim osjećanjima. Ona može biti prekrasan čin ljubavi.
Kako postupamo tijekom molitve, što je ono osnovno u molitvi? Postoje dvije vrste molitve: one koje izgovaramo na glas, i koje u sebi izgovaramo – mentalno. Nije to kao da molite iz knjige; vi naime primate ideje, preokrećete ih u sebi, dopuštate Duhu Svetom da vas prosvijetli. Stoga postoje dva osnovna tipa molitve, vrsta sa već ‘zadanim obrascem’ kod koje samo ponavljate riječi i molitva kod koje to ne činite. Proučimo pobliže svaku od ove dvije vrste da vidimo koje mjesto one zauzimaju u našem životu i kako možemo bolje moliti.
Molitva na glas
Prva i očita vrsta molitve je “izgovaranje molitvi na glas”. Ustanete ujutro i mama vam kaže: “Jesi li se već pomolio?” Pritom misli na jutarnje molitve koje vas je sama učila u djetinjstvu, npr. “Vjerujem u Boga… Zahvaljujem ti na novom danu” itd., i večernje molitve također. Naše najdraže molitve su one kojima se uvijek iznova vraćamo, i one koje spontanije molimo, te one koje smo naučili kao djeca u krevetu dok smo se vrtili i prekobacivali, a majka nas je strpljivo pokušavala naučiti moliti… . Također Zdravomarijo, Slava Ocu, Očenaš, ovu seriju molitvi. Naši molitvenici često imaju ‘uši’ na svojim stranicama, naše molitvene ‘igraće karte’ imaju na poleđini neku molitvu. Često ih volimo iz nekog razloga više nego neke druge karte. Ove molitve nazivaju se glasne molitve, jer ih izgovaramo na glas. O čemu one govore?
Moglo bi se reći da velike predrasude vladaju protiv ovih vrsta molitve, jer ljudi će nam govoriti: “Pa, to su samo uhodani obrasci, oni ništa ne znače” ili “One su beskorisne ako se samo ponavljaju, a u stvarnosti ništa ne izražavaju” i ako u molitvi izgovarate tolike stvari koje stvarno ne mislite. Mislim da Arapi imaju prekrasnu poslovicu: “Nema ničeg goreg od neuslišane molitve.” Međutim, nema ničega gorega od uslišane molitve. Zašto? Jer u molitvi često tražimo stvari – osobito kad molimo već ustaljene molitve – koje možda i ne želimo. Svakodnevno molimo Očenaš, mnogo puta dnevno, zar ne, a ako ga molimo kažemo: “oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim.” Zamislite samo, da jednoga dana dok molite Očenaš, Bog iznenada promijeni svoje uobičajeno ohođenje s nama, promijeni pravila igre i u tom vam se trenutku pojavi sav u blistavu svjetlu i veli: “Stani! Dogovoreno! Izgovarao si to svakodnevno, zadnjih osamnaest, dvadeset, dvadesetpet godina, dakle dogovoreno! Dobro, pokaži mi svoju ruku, što imaš u njoj? Jesi li svakome oprostio? Položi karte na stol, i daj da vidim kako stvari stoje.” Što bi nam se desilo? Pa, morali bi ponovno miješati i dijeliti, mi bismo rekli: «nije nešto bilo u redu kada su mi ih zadnji puta dijelili, mogu li zamijeniti tri karte?» Ili ćemo samo zaklopiti karte i reći: “Uzmi cijeli kup, ne gledaj ih, dijelit ćemo iznova.”
U ovim molitvama, naime, često molimo za ono što bismo trebali moliti, ali zapravo ne želimo. Velika vrijednost takvih molitvi je u tome da ne treba moliti za nešto što ne mislimo, nego one nas trebaju naučiti za što valja moliti. Kada molimo ove molitve ne treba moliti misleći na ono što izgovaramo, nego valja moliti Boga neka nam pokaže za što bismo trebali moliti. Sjećate li se kako smo dobili molitvu Očenaš, kako je ona nastala? Isus se molio i kada je završio, Petar je rekao: “Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” On im reče: “Kad molite, govorite: ‘Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji; kruh naš svagdanji daj nam danas, otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast.'”
Izgleda da je naš Gospodin odabrao sve stvari koje u životu činimo krivo, i rekao nam da se molimo za suprotno. Kao da čita našu reakciju i veli: “Uvijek blagoslivljajte Boga, nikada ne izustite njegovo ime uzalud, sveti se ime tvoje. Uvijek tragajte za Božjim stvarima, a ne za samima sobom, dođi kraljevstvo tvoje. Uvijek tražite Božju volju, a ne svoju vlastitu, neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Oslanjajte se na Boga, znajte da sve dolazi od Boga, a ne od vas, molite Boga da vam dade kruh vaš svagdanji”. Toliko usmjereni sami na sebe i nikada ne opraštamo drugima: “Molite Boga da vam oprosti grijehe kao što i vi opraštate drugima da naučite biti Bogu slični”; želimo često svakodnevno imati posla s iskušenjima, kao da ih nekako i tražimo, iako ih ne bismo smjeli tražiti, ali ima nečega u tome, vjerojatno znatiželja čini svoje: “Ne uvedi nas u napast, i zato treba izbjegavati napast.”
Molitva nas preobražava
Tako kada ispravno molimo ove molitve, one će biti strahovito dragocjene jer ispunjavaju svoju svrhu. Molitva je veoma stvarna; nije to samo neka radnja kroz koju prolazimo: ona nas preobražava, drugačiji smo nakon nje nego li smo bili prije nje. Proučite samo svoju reakciju na druge ljude. Recimo, imate dva prijatelja. Jednoga koji kaže da ne vjeruje u Boga, ni u Crkvu, ni u dušu, ni u život nakon smrti. A imate i prijatelja, veoma pobožnog, iz dobre obitelji. Odlazi svake nedjelje na misu, odlazi redovito i na duhovne obnove. Tada usporedite djela ove dvojice prijatelja. Jedan ne vjeruje u Boga, ne moli, ne vjeruje da ima dušu, on izlazi i živi život ‘do daske’, reći ćete, pa to je i prirodno, zar ne, što se drugo i može očekivati? Međutim, ako onaj koji moli živi jednako kao i onaj prvi, kažemo da nešto s njim nije u redu, zar ne? Zašto to kažemo? Jer očekujemo da se osoba koja moli i vjeruje u Boga ponaša drugačije. Molitva bi nas trebala učiniti drugačijim, da uzmognemo činiti stvari koje ljudi koji ne mole ne mogu činiti; molitva nas treba osposobiti da odabiremo drugačije od ljudi koji ne mole. Osposobiti nas da ljubimo druge više nego sebe. Od osobe koja ne moli, ne očekujemo da ljubi druge, nego da ih koristi; očekujemo otvorene (neodređene) ugovore s takvom osobom, a koje u svakom trenutku možemo izmijeniti, jer takvima je stalo isključivo do sebe.
Stoga je molitva i više od vježbanja revnosti, više od primanja milosti. Molitva je moliti Boga da uđe u naš život i da nas mijenja. Dakle, bit molitve je u tome da nas ona mijenja, da ne budemo isti kao ranije. Skloni smo pomisliti, da je molitva osjećati nešto, osjećati se divno, obavijeno predivnim osjećanjima ljubavi prema Bogu. Molitva nas treba učiniti drugačijima. Treba nas mijenjati. Prema tome, pokušamo li se istinski unijeti u izgovaranje molitvi naglas, one će nas postupno mijenjati. Bogu samo valja reći: “otpusti mi duge moje,” čak i ako ne dovršimo rečenicu, čak i ako ju izgovaramo ne shvaćajući to što velimo. Činjenica da molimo Boga za oproštenje znači da priznajemo kako smo grješnici, i da smo nešto mogli učiniti drugačije. Ako vam je 23 godine, ne odlazite k Bogu s riječima: “Bože, molim te oprosti mi što imam 23 godine,” jer u svezi toga ne možete učiniti ništa, osim čekati još godinu dana dok ne navršite 24. Tu se doista ništa ne može učiniti.
“Žao mi je Bože što sam rođen u Kaliforniji.” Ništa ne možete učiniti u svezi toga. Kada me ljudi pitaju jesam li Irac, odgovaram im: “Jesam, ali nisam za to kriv. Netko drugi je za to kriv, a ne ja.” Međutim, kada molimo Boga za oproštenje to onda mora značiti da se mi možemo mijenjati, da smo ipak nešto mogli učiniti i da smo tako trebali postupiti. Dakle, molitva nas približava tome i pomaže nam da se mijenjamo.
Dok sam išao u školu, naš omiljen način prijevoza bio je bicikl, i stavljali bismo na hlače nekakve kopče, da se hlače ne bi zaplele u zupčanik bicikla. Sjećam se kako je jednog jutra, negdje na polovici prvog školskog sata neko dijete banulo u razred i prišlo k učitelju. Reklo je da je autobus zakasnio – to mu je bila isprika što je zakasnio na prvi sat. A učitelj je rekao: “Reci još jedanput. Nisam te čuo. ” I dijete je iznova objašnjavalo da je autobus zakasnio, a učitelj ga je tjerao da to kaže 3-4 puta. Dijete je postajalo sve nervoznije, nije moglo shvatiti u čemu je problem. Neki dečki iz prvih klupa počeli su se smijuckati, vidjeli su u ‘kojem grmu leži zec’: dijete je još uvijek imalo kopče na hlačama, jer je zapravo došlo biciklom u školu, a ne autobusom. Tako, kada se molimo Bogu, zamislimo neku osobu kako se moli i govori: “Pa, zašto me nije uslišao od prve? Zašto Bog umjesto toga ne kaže: `Dobro, idi na svoje mjesto,’ jer nešto nije u redu.” Pa želi da molitvu izrečemo više puta, stalno iznova i da shvatimo kako se u našoj molitvi stvari ne poklapaju. Kada ju izrecitiramo po treći, četvrti, pa i peti puta, odjednom nam ‘sine’. “Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti” rekao je sv. Petar Isusu, “Život ću svoj položiti za tebe.” A Isus ga upita: «Život ćeš svoj položiti za mene?» Petar nije oklijevao i reče na to: “Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću.” Tada nije shvatio što govori, pa mu se zato sve to kasnije i desilo.
A opet, kako li se Petar promijenio nakon uskrsnuća. Doista prekrasno. Naš Gospodin upita Petra: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” “Da, Gospodine, ti znaš da te volim.” Upita ga po drugi put: “Šimune Ivanov, ljubiš li me?” Odgovori mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te volim.” Upita ga treći put: “Šimune Ivanov, voliš li me?” «Ražalosti se Petar» što ga upita treći put. I Petar je počeo pomalo razumijevati sebe i pitao se: “Tko zna zašto tako govori”. Zatim je rekao: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.” Mislim da je Petar pomislio na nešto što je povezao s onim što se desilo ranije. Kada je Krist treći puta upitao: “Voliš li me” Petar je vjerojatno rekao: “Možda on zna nešto o meni što ja ne znam.” I zato se Petar rastužio. Možda će ga iznevjeriti. A to je kada se potpuno uzdamo u Boga.
Naša je molitva slična tome; ponavljamo stalno iznova iste molitve, ali zato da naučimo. “Moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše, Amen.” Mi to stalno molimo, a što Bog želi da shvatimo? Da nam treba Marijina pomoć, da nam treba Božja pomoć, da smo samo kukavni grješnici i da će naš život prije ili kasnije završiti. Je li to prodrlo u nas, svaki puta kada smo izgovarali Zdravomarijo? Neki bi rekli: “O, uvijek molite jedno te isto, bedastu Krunicu, pedeset puta Zdravomarijo. Molite ju samo jednom i stvarno mislite na to što molite, pa će biti dosta.” Ipak, možete im reći: da, kod običnih bi ljudi to bilo dosta, ali ja sam malo usporen. Zato mi je Bog dao Krunicu, ona je baš za ljude poput mene. A ostale molitve koje se izgovaraju na glas, izvučene su iz ustaljenih molitvi, obzirom na sadržaj koji nam trebaju prenijeti. Hajdemo proći neke molitve koje izgovaramo na glas, tek toliko da se uvjerimo kako znamo o čemu razgovaramo.
Liturgija, sv. misa, jest molitva koja se izgovara na glas. Ima dijelova koji variraju, ali to je nešto gotovo, to se čita, ne izmišlja se. Dakle, slijedimo riječi iz liturgije i pokušavamo se prilagoditi rečenom… Jedna me rečenica uvijek osobito dira. “Zahvaljujemo ti što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo. “Je li vas ikada dirnula ova rečenica? Svakodnevno izgovaramo misu i u jednoj od euharistijskih molitvi kažemo: “Zahvaljujemo ti što si nas pozvao da stojimo pred tobom. ” Bog nam je dao krštenje, dao nam je tolike milosti, pa ako ih i nismo dostojni, onda ćemo pokušati to ispraviti, zar ne? Bog je obavio svoj dio priče; sada je na nama red. Započnete li dakle razmatrati molitve koje izgovaramo, čak i one najuobičajenije, u njima ima toliko toga što bismo mogli ponoviti, što nam može pomoći, i tako se možemo stvarno mijenjati. Cijeli smisao molitve je da nas ona mijenja. Da ne budemo usredotočeni sami na sebe, oholi, površni ljudi kakvi jesmo, nego da postanemo nekako dublji, s osjećajem za perspektivu, da malo više mislimo i na druge.
Molitva nas treba mijenjati. Svrha izgovaranja molitve je mijenjati se. Moliti treba ujutro i uvečer, zato da se u našem životu dogode promjene, da znamo što trebamo mijenjati. To je dakle jedna vrsta molitve. Ona je veoma bogata, iako neki kojima više odgovara spontana molitva nekako potcjenjuju ovu vrstu molitve, međutim, unatoč spontanim molitvama, veoma je važno njegovati meditaciju o kojoj govorimo, možemo toliko toga naučiti od već napisanih molitvi, čak i od najjednostavnijih molitvi kojima se uvijek iznova možemo vraćati.
Molitva nas mijenja malo pomalo
Ima stvari koje činimo bez razmišljanja, a jedna od njih me je nedavno «šokirala». Bilo bi bolje nazvati to “otkrivenjem”. Desilo se nešto, sve u svemu, veoma jednostavno. Prije svog zaređenja za svećenika, stažirao sam kao novak u Meksiku i jednoga dana me je otac Maciel zamolio da povedem dvojicu važnih ljudi u razgledavanje grada Mexico Cityja. Razgledavali smo unutrašnjost katedrale u Mexico Cityju, i u razgledu njena stražnjeg dijela, središta iza velikog kora, došli smo do kapelice. Kako smo onuda prolazili vidjeli smo da svećenik drži misu. I naravno, odmah sam prepoznao koji dio mise – onaj dio odmah nakon posvećenja. Ova dvojica koje sam pratio bili su liječnici, agnostici. Ateist je osoba koja je protiv Boga, agnostik je osoba koja veli: “Ne znam da li Bog postoji ili ne postoji. Poštujem religiozne ljude, ali nisam vjernik, no možda nemam pravo.”Ovo je veoma znanstveni naziv za stajalište: ‘nemiješanja’.
U obilasku stražnjeg dijela katedrale, vodili smo veoma zanimljiv razgovor. Pripovijedao sam im o povijesti katedrale, kada je izgrađena i o stvarima koje su se tu događale, i još neke pojedinosti. Dok smo obilazili crkvu odostraga, prolazili smo pored mise, netom iza posvećenja, i automatski sam pokleknuo dok sam onuda prolazio. Dok sam prigibao koljeno iznenada mi je palo na pamet da ovi ljudi nemaju pojma što ja to radim.Što ćeš učiniti ako hodaš uz nekoga tko se čini kao da je posve zdrave pameti, a on se odjednom spusti na koljeno? “Spustio se na svoj gležanj ili što to čini?” Stoga sam im, sav smeten, rekao: “Mi, katolici, vjerujemo”, i dok sam to izgovarao, potresao me ‘golem značaj’ onoga što sam im namjeravao reći. Sjevnulo mi je kako je zapravo to ono u što vjerujemo. Mi katolici vjerujemo da je na oltaru nakon posvećenja zapravo Bog, osobno, a ne više samo kruh. I kažete to osobi koja ne zna da li Bog postoji, zar ne?
Međutim, rođen sam u katoličkoj obitelji, nikad u životu nisam propustio nedjeljnu misu, dobio sam sve sakramente: Prvu pričest, Potvrdu, sve, bio sam ministrant. Ušao sam u sjemenište odmah iz srednje škole. Mogli biste reći da sam bio veoma religiozna osoba. Ovo je lijepa strana priče, zar ne? Imao sam tada 25 godina, već sam 8 godina bio u sjemeništu i odjednom mi je sinulo u što mi zapravo vjerujemo. Toliko sam bio naviknut vjerovati u sve to da mi kod kuće nkada nije palo na pamet, u što mi to zapravo vjerujemo i kako to može zvučati nekome tko ne zna ni da li Bog postoji ili ne postoji. Posvećena hostija je Sam Sin Božji, čak i ako je ono što vidite ili kušate ili dodirnete kruh. Baš zato moramo stalno iznova moliti, jer ima stvari koje postoje a mi ih ne vidimo, ne prepoznajemo.
Žurimo se nekamo, ali u trenutku milosti bljesak istine prodre u našu dušu, kao otkrivenje, i život nije isti nakon njega. Baš zato nam trebaju te jednostavne molitve i ne trebamo se plašiti ako im se vraćamo. Nikad ne bismo smjeli misliti dok ih izgovaramo da su one manje vrijedan oblik molitve. Treba uvijek moliti Boga: “Otvori mi dušu prema onom što zapravo izgovaram”. Zatim valja moliti za dar vjere, prihvaćanja, djelovanja sukladno s tim. Stoga su ove vrste molitve, molitve izricane na glas, veoma važne jer obično izražavaju iskustvo ljudi bližih Bogu od nas, bogato iskustvo Crkve prikupljano u vremenu a izražavano u obliku ovih tradicionalnih molitvi izrečenih na glas.
Drugi oblik glasne molitve su himni, pjesme. Pjevamo ih Bogu, u Crkvi, dok slavimo Boga. “O Presveto Trojstvo, Jedan, Sveti, Svemogući Bože.” To su prave molitve i dok ih pjevamo one nas uče o Bogu. Jedino na što treba pripaziti je ne moliti ih rutinski, ne ‘blebetati’, ne vrtiti ih kao ‘verglec’. No i to se može desiti. Sjećam se, dok smo bili mali, moja nas je majka običavala povesti na trajnu devetnicu ponedjeljkom, a djetetu se ona doista činila trajnom, jer se činila beskrajnom. Ova «Devetnica čudotvorne medaljice» nastavljala se ponedjeljak za ponedjeljkom. A bila je tamo i brošura s molitvama, ali već smo ih od malena sve znali naizust, mislim, čak i prije nego li smo naučili čitati, jer smo odlazili u crkvu svakog ponedjeljka uvečer. Tako smo naučili sve molitve napamet. Sjećam se kada sam zapravo prvi puta čitao molitvenik, ustanovio sam da su neki njegovi dijelovi posve različiti od onoga što sam zamišljao.
Prije nekoliko dana slušao sam dvije prve ispovijedi, jednog šestogodišnjeg i jednog sedmogodišnjeg djeteta. Bilo je veoma lijepo, oni uđu, vi im pomognete, i nakon toga uslijedi prva sveta pričest. Divne stvari govore u činu pokajanja, to u osnovi izgleda onako kako treba, ali još nisu uspjeli sve povezati pa od jedne riječi naprave neke druge. To me opet podsjeća na jedno dijete u školi; približavao se Božić a učitelj je rekao: “Dobro, sada želim da svi nacrtate Betlehemsku spilju. Zamislite ju i onda ju nacrtajte.” To su bila mala djeca, crtala su nekakve štapićaste likove i slično i objašnjavala bi: “Ovo je vol, ovo je janje, ovo je magarac, ovo je Marija, ovo je Josip, a ovo je Isus.” Zatim učitelj priđe k jednom dječarcu, a ovaj je nacrtao nekog ogromnog debeljka u pozadini. Radoznao učitelj ga upita: tko je ovo?” “O, ovo je Okrugli Ivan Djevac.” Eto, neki naši himni su baš poput ovoga. Još nismo dobili poruku.
Zato treba razbiti tu prepreku u našoj molitvi obzirom na stare navike, i vidjeti što one u stvari znače. Vanjske molitve, veoma, veoma su dragocjene, i kada vam je teško moliti, onda je prilično lako vratiti se k ovim ustaljenim molitvicama. Možda želite moliti, želite provesti neko vrijeme s Gospodinom, veoma ste uznemireni, nešto vam se desilo, bilo što, doživjeli ste neku vrstu tragedije. Što ćete učiniti? Nećete pokušavati razborito razmišljati, jer to ne možete, pokušavat ćete moliti one već poznate molitve. Počet ćete moliti Krunicu, Zdravomariju, Očenaše i to će vas postupno vratiti u normalu. Zato su ove molitve divne i nikad ih ne bi trebalo potcjenjivati. Treba se samo pokušati uvjeriti kako znamo što govorimo, i misliti ono što govorimo.
Mentalna (nutarnja) molitva
Reći ću nešto veoma kratko o drugoj vrsti molitve. Druga molitva, spontana molitva ili prije meditacija, je promišljanje onoga što molimo. Vrsta molitve koju molite na ovim duhovnim vježbama je meditacija, pri čemu pokupite neku ideju, odaberete neku misao, ili prizor iz evanđelja, i gledate u njega, promišljate ga, mislite o skrivenom značenju svega, izvlačite zaključke i donosite svoje odluke. Prva vrsta molitvi, veoma je dobra, veoma potrebna. Mislim da je i ova vrsta molitve, meditacija, također veoma potrebna, ako smo nakanili napredovati. A tome smo skloni i ako počinjemo razvijati neku određenu naviku moljenja; gotovo spontano ulazimo u nju. Možete započeti moliti Krunicu i samo malo dulje promišljajte o samom otajstvu u krunici.
Pažnja nam nije odlutala, ne mislimo o drugim stvarima jer samo promišljamo otajstvo; vjerojatno smo zastali na mjestu u Zdravomariji, samo ga promatramo… Krist kako trpi na križu u tom mi trenutku znači nešto više i razmišljam o tome malo dulje i puštam da to prodre u mene. Ili Kristovo rođenje ili Uzašašće, ili na koje god otajstvo meditiramo. Ili nakon pričesti, kod primanja pričesti imamo i razdoblje šutnje, možemo započeti s molitvom koje se sjećamo, a zatim ju nastaviti svojim riječima, ili neverbalno razgovarati s Kristom. Ili kada misa završi, a mi ostanemo malo dulje da budemo s Isusom. To je meditativniji način molitve, osobnija molitva, mentalna molitva. O nečemu razmišljamo, i pokušavamo nešto preraditi zajedno s Bogom. Mislim da je to nužna nadopuna drugoj vrsti molitve. Molimo zato naše redovite molitve na glas, molimo ih ispravno i one će nas navesti da izdvojimo neko vrijeme za meditativno razmatranje.
Meditacija na Sveto pismo izgleda ovako: čitamo neki odlomak iz Svetog pisma, zatim se zaustavimo i razmišljamo o tome.
- Kako se taj odlomak odnosi na nas?
- Što on znači?
- Što mi Bog pokušava reći?
I na kraju, što iz toga mogu naučiti?
Izvor: www.gospa-lurdska.hr
